PRINCIPI EHL-I SUNNETSKOG UČENJA

PRINCIPI EHL-I SUNNETSKOG UČENJA[1]Ogromna većina ehl-i sunneta ve l-džema'ata složila se oko principâ u pogledu temeljâ vjere (erkanu d-din). Svakom pametnom i punoljetnom je obaveza da spozna suštinu svakog tog temelja. Ti temelji imaju svoje dijelove oko kojih se ehl-i sunnet usaglasio, a one koji im se suprotstavljaju proglasio je zabludjelima

 

Prvi temelj koga smatraju principom vjere je potvrđivanje postojanja realnih stvari i spoznaje, u posebnom i općem smislu

Drugi temelj: znanje o tome da je svijet stvoren sa svojim dijelovim od svojih akcidenata i tjelesa

Treći temelj: spoznaja Stvoritelja svijeta i atributa Njegovoga Bića

Četvrti temelj: spoznaja Njegovih oduvječnih atributa

Peti temelj: spoznaja Njegovih imena i svojstava

Šesti temelj: spoznaja Njegove pravednosti i mudrosti

Sedmi temelj: spoznaja Njegovih poslanika i vjerovjesnika

Osmi temelj: spoznaja mu'džizâ vjerovjesnika i kerametâ evlija;

Deveti temelj: spoznaja onoga oko čega se složio ummet u pogledu temelja islama

Deseti temelj: spoznaja propisa o naredbama i zabranama i zaduženju

Jedanaesti temelj: spoznaja o nestanku ljudi i propisima u vezi sa njihovim proživljenjem

Dvanaesti temelj: hilafet i imamet i uvjeti za vođstvo

Trinaesti temelj: općeniti propisi o imanu i islamu

Četrnaesti temelj: spoznaja propisa o evlijama i stepenima bogobojaznih imama

Petnaesti temelj: spoznaja propisa o neprijateljima iz reda nevjernika i zabludjelih sekti

Ovo su principi o čijim pravilima je ehl-i sunnet saglasan i onome ko im proturječi smatra zabludjelim. Svaki od ovih temelja ima svoja osnovna i sporedna pitanja. Ehl-i sunnet je jednoglasan u osnovnim pitanjima, a katakada se razilazi u nekim sporednim pitanjima i to na taj način da to razilaženje ne iziskuje pripisivanje nekom zabludjelost ili grješnost.

PRVI TEMELJ EHL-I SUNNETSKOG UČENJA

Prvi temelj: postojanje realnih stvari i znânja (isbatu l-haqa'iq we l-'ulum). Ehl-i sunnet je jednoglasan da znânja imaju svoje kvalitete koji opstoje u znalcima, a smatraju zabludjelim one koji negiraju znanje i ostale akcidente. Proglašavaju zabludjelim sofiste koji negiraju znanje i negiraju suštine svih stvari, ubrajajući ih u oponente budući da poriču ono što je nužno poznato. Također i sofiste koji sumnjaju u postojanje realnih stvari, kao i one od njih koji kažu da suštine stvari prati uvjerenje i sva uvjerenja smatraju ispravnima iako su ona međusobno kontradiktorna i suprotstavljena. Sve ove tri skupina sofista su nevjerničke i suprotstavljaju se nužnim razumskim dâtostima.

Ehl-i sunnet kaže: Znânja ljudi i ostalih racionalnih bića dijele se u tri vrste: očigledno znanje ('ilm bedihi), osjetilno znanje ('ilm hissi) i znanje postignuto zaključivanjem/rasuđivanjem ('ilm istidlali). Onaj ko negira očigledna znanja i stvarna osjetilna znanja koja prozlaze iz pet osjetila, on je oponent (mu'anid), a o onome ko negira stvarne racionalne spoznaje proizašle iz razmišljanja i zaključivanja postoji slijedeći stav: Ako je on iz grupe osporavatelja razumskog zaključivanja u racionalnim naukama, onda je on nevjernik ateist (kafir mulhid); njegov status je poput statusa materijalista (ed-dehrijje) zbog njihovog zajedničkog stava o vječnosti svijeta i negiranju Stvoritelja dodajući tome još i njihov stav o neispravnosti svih religija; a ako on priznaje razumsko zaključivanje u stvarima koje se racionalno promišljanju ('aqlijjat), a negira analogiju (qijas) u sporednim šeri'atskim propisima, poput zahirija (doslovnjaka), on se ne može proglasiti nevjernikom zbog negiranja šeri'atske analogije.

Ehli sunnet kaže: Osjetila kojima se spoznaju osjetilne stvari ima pet: 1) osjetilo vida (besar) – za spoznaju vidljivih stvari; 2) osjetilo sluha (sem') – za spoznaju stvari koje se mogu čuti; 3) osjetilo okusa (zevk) – za spoznaju hrane; 4) osjetilo mirisa (šemm) – za spoznaju mirisâ i 5) osjetilo dodira (lems) – za spoznaju topline, hladnoće, svježine, suhoće i hrapavosti.

Ehl-i sunnet dalje kaže: Stvarne spoznaje koje se (za)dobivaju posredstvom ovih pet osjetila su kvaliteti (me'an) koji opstaju po sredstvima koja se nazivaju osjetila (havass). Ehl-i sunnet smatra zabludjelim Ebu Hašima el-Džubba'ija [jedan od vodećih mu'tezilija; rođen u Basri 247./861., a umro 321./ 933.] zbog njegovih riječi da spoznaja/percepcija (idrak) nije kvalitet (ma'na), niti akcident ('ared) i da nema ništa osim spoznavatelja (mudrik).

Ehl-i sunnet smatra: Vjerodostojna/pouzdana predaja (el-haberu l-mutewatir) je put do sticanja nužnoga znanja (el-'ilm ed-daruri) zbog pouzdanosti onoga što se tako prenosi, budući da to što se prenosi može biti nešto što je vidljivo i spoznatljivo osjetilom ili, pak, nužnost poput znanja koje se vjerodostojno/pouzdano prenese o postojanju mjestâ u koje slušalac nije ušao, već je obaviješten o njima, ili našeg znanja o postojanju vjerovjesnikâ i vladarâ koji su bili prije nas. Što se tiče ispravnosti tvrdnji vjerovjesnikâ o vjerovjesništvu, to nam je poznato racionalnom argumentacijom.

Ehl-i sunnet proglašava nevjernicima one koje negiraju znanje (za)dobiveno mutevatir(vjerodostojnom/pouzdanom predajom). Oni kažu: Tri su vrste predaja koje nas obavezuju na postupanje: mutevatirahad (pojedinačne predaje) i mustefid – srednja pozicija između prve dvije vrste predaja.

Mutevatir predaja – u kojoj je nemoguća usaglašenost na njezinoj lažnosti – rezultira nužnim znanjem zbog pouzdanosti njezinog prenosioca. Ovom vrstom predaja mi znamo za gradove i naselja u koja nismo kročili, za kraljeve i vjerovjesnike i generacije narodâ koje su živjele prije nas; pomoću nje čovjek saznaje za svoje roditelje kojima se on pripisuje.

Ahad predaje, kada su njihovi predajni lanci (isnad) vjerodostojani i kada njihovi tekstovi (mutun) nisu nemogući u razumskom smislu, obavezuju na postupanje shodno njima, ali ne i na znanje. One su na nivou svjedočenja pravednih ljudi kod vladara u smislu da je on obavezan u vanjskom smislu dosuditi prema njihovim svjedočenjima iako mu nije poznata njihova iskrenost u svjedočenju.

Ovom vrstom predaje šeri'atski pravnici (fuqaha') ustanovili su većinu sekundarnih šeri'atskih propisa u ibadatima (bogoštovnim djelima) i muamelatima (poslovnim djelima) i ostalim vrstama halala i harama. Oni smatraju zabludjelim one koji uopće ne smatraju obaveznim postupanje po ahad predajama iz reda rafidija, haridžija i ostalih zabludjelih sekti.

Mustefid [dosl. raširen, razglašen] predaje su sredina između mutevatir i ahad predaja, jer poputmutevatir predaja obavezuju na znanje i postupanje, ali se od njih razlikuju po tome što je znanje zadobiveno od njih spekulativno stečeno znanje ('ilm mukteseb nezarijj), dok je znanje zadobiveno od mutevatir predaja nužno a ne stečeno.

[1] Potpoglavlje iz knjige Abdulqahira b. Tahira el-Bagdadija: El-Ferqu bejne l-fireq, Daru l-ma'rife, Bejrut, s.a., str. 323-328.

Sa arapskog preveo: Almir Fatić / preporod.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close