Psihosocijalna prilagodba na karcinom dojke

Oktobar ili kako ga mnogi nazivaju ružičasti oktobar, međunarodni je mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Obilježava se u zemljama širom svijeta kako bi se skrenula pažnja na rasprostranjenost ove opake bolesti,  podizanje svijesti o važnosti prevencije, kontrole i ranog otkrivanja bolesti.

Kada se govori o karcinomu dojke važno je naglasiti ulogu psihologa i psihoterapeuta u timu medicinskog osoblja koje se brine za pacijentice. Iako se o psihološkim i socijalnim poteškoćama koje imaju pacijentice znatno manje govori i posvećuje im se manje pažnje, to ni u kojem slučaju ne znači da je psihosocijalna prilagodba na karcinom manje važna, naprotiv ona je od ključne važnosti i vrlo često može promijeniti sam tok i ishod bolesti.

Prva istraživanja psihosocijalnih faktora u prilagodbi na karcinom pojavila su se krajem 70-tih godina 20. stoljeća, a 80-tih godina ovo istraživačko područje dobiva naziv psihosocijalna onkologija.

Dijagnoza karcinoma dojke je ozbiljna prijetnja zdravlju i životu žene. Pored toga uključuje dodatne posljedice poput straha od stigmatizacije i odbijanja od strane drugih kada saznaju da ona boluje od karcinoma, zabrinutost vezana za pitanje da li se karcinom  proširio, nesigurnost vezana za reakciju oboljenja na medicinske tretmane, pitanje odluke o pristajanju na rekonstruktivne zahvate, financijska pitanja itd. Karcinom dojke se doživljava kao sinonim tjelesnog izobličenja, pad ženstvenosti i seksualne poželjnosti zbog značajne uloge dojke u ženinom životu. Saznanje o obolijevanju od karcinoma je traumatski događaj koji kod oboljelih žena može izazvati reakcije u obliku straha, depresije, ljutnje, bespomoćnosti, užasa ili biti okidač za razvoj raznih psihičkih poremećaja.

Psihološki problemi koji se javljaju kod žena sa dijagnozom karcinoma zahtijevaju pomoć tokom cijelog dijagnostičkog i terapijskog procesa stoga je važna  uloga psihoterapeuta.  Istraživanja su pokazala da društvena podrška, podrška supruga, prijatelja i zdravstvenih djelatnika umanjuje doživljaj stresa i smanjuje rizik tjelesnih i psihičkih bolesti.

Jedan od najpoznatijih istraživača na ovom području, Elisabeth Kubler-Ross (1969), provodeći veliki broj intervjua sa pacijentima oboljelim od neizlječivih bolesti, dolazi do zaključka da  postoji pet karakterističnih faza kroz koje ovi bolesnici prolaze, i to: faza odbijanja,  faza gnjeva, faza cjenkanja ili pogađanja, faza potištenosti i konačno faza prihvaćanja.

U fazi odbijanja ili nepriznavanja bolesti bolesnik ne vjeruje da stvarno ima neizlječivu bolest, smatra da su njegovi nalazi slučajno zamijenjeni s nalazima nekog  drugog bolesnika i ne želi priznati da se to stvarno njemu dogodilo.

U fazi gnjeva bolesnika obuzima gnjev zbog poremećenih životnih planova i  osjećaja zavisti prema osobama koje mogu i dalje uživati u životu. Za zdravstveno osoblje i obitelj bolesnika ova faza je teža nego ranija faza, jer  je gnjev bolesnika usmjeren prema svakom iz njegove okoline. Najveća je pogreška  gnjev bolesnika u ovoj fazi shvaćati osobno i izbjegavati bolesnika zbog takvog  ponašanja.

Cjenjkanje je faza koja traje relativno kratko i u kojoj bolesnici obično nastoje  odgoditi na neko vrijeme neizbježan kraj života da uspiju još nešto obaviti i ukoliko  već moraju umrijeti da dozive što više ugodnih trenutaka.

Učestalost i sve veća težina simptoma, primjetno opadanje fizičkih sposobnosti i očito približavanje trenutka smrti dovode do faze potištenosti. Potištenost je osobito izražena u bolesnika kojima je operativnim zahvatom uklonjen određen dio tijela, nakon čega se bolesnik ne osjeća kao cjelovita ličnost i pati od osjećaja stida.

Prihvaćanje je faza koja se javlja samo u onih bolesnika koji žive dovoljno dugo i koji su potpuno prihvatili neizbježnost svoje sudbine. Ovo nije faza prilagodbe i smirenosti, nego faza u kojoj se bolesnik potpuno prestaje opirati bolesti, cjenjkati se i smatrati da možda ima načina da ozdravi.

Poznavanje ovih faza kroz koje prolaze umirući bolesnici važno je za zdravstveno osoblje jer svaka faza zahtijeva različite načine komuniciranja s bolesnikom, prilagođene emocionalnom stanju bolesnika u pojedinoj fazi.

Važno je napomenuti da je danas uz napredak medicine povećan postotak izlječenje ove zločudne bolesti, međutim istina je da karcinom potpuno mijenja životni stil pojedinca. Porodica i prijatelji mogu pružiti veliku i nezamjenjivu podršku oboljelim pacijenticama, ali vrlo često takva briga nije dovoljna. Potrebna je stručna pomoć psihoterapeuta, s toga bi u svakom hirurško onkološkom timu trebao postojati barem jedan psihoterapeut koji bi bio zadužen za mentalno zdravlje pacijentica.

Drage dame vodite brigu o svom zdravlju i kontrolišite se na vrijeme!

Autor: mr. psih. Inela Kaknjo

(www.divithana.com)

Viđeno: 3

486

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close