Riječi muslimanskog taksista u Londonu nakon pariškog pokolja posramit će baš svakoga

NOVINAR Independenta Chris Hemming noć nakon pariškog pokolja vozio se taksijem po Londonu. Njegov taksist Ahmed rođen je u tom gradu, no zbog svoje vjere sve se više osjeća izoliranim. Dio njihovog razgovora Hemming je objavio u listu za koji radi, a mi njegov članak prenosimo u cijelosti.

U ranim jutarnjim satima u nedjelju, oko 2 ujutro, upoznao sam Ahmeda. Ahmed je taksist, živi u Londonu i ima malenog sina. Dok smo se vozili, na radiju su počele vijesti, a on ga je odmah ugasio. “Dosta je vijesti za mene”, rekao je.

Kad sam upitao zašto, krenula je bujica riječi. Naš se razgovor nastavio još dugo nakon što smo došli do moje kuće. Ono što je govorio bilo je izvanredno pa sam ga počeo snimati.

Ahmed govori engleski. Savršeni engleski, samo s natruhama pakistanskog naglaska. On je druga generacija ovdje, britanski musliman, a njegovo iskustvo života u Velikoj Britaniji je jako depresivno.

“Osjećam se kao da ne pripadam više ovdje”

“Što bih trebao reći sinu? Ima samo deset godina. Svaki put kad upalim radio, ljudi pričaju o islamu, o muslimanima, o religiji za koju ga odgajam da je voli”, rekao je.

Nakon još jednog napada kojeg su izveli “muslimani”, Ahmed osjeća da se njegovu religiju opet napada. Njegovi prijatelji i obitelj su posramljeni, osjećaju se primoranima na isprike za ono što se dogodilo. Nose znakove na kojima piše “Ne u ime svih muslimana”. Kao da nas se treba podsjećati da nas neće svaki sljedbenik islama ubiti u ime Alaha. To dokazuje koliko je to mišljenje postalo rašireno.

Njegova religija postala je sinonim za zlo.

Nastavio je objašnjavati da, svaki put kad se dogodi napad, sve je teže osjećati se sigurnim na ulicama Londona. “Osjećam se kao da ne pripadam više ovdje”, rekao je.

Ne možemo kriviti 1,5 milijardi muslimana za djela manjinskog kulta smrti

Potom sam ga upitao je li razmišljao o odlasku, umoran od zlostavljanja i antiislamske retorike. “Sve vrijeme, no kamo bih otišao?”, rekao je. Objasnio mi je da ovdje ima obitelj, dom i posao. Ne može se vratiti u Pakistan. “Previše razmišljam zapadnjački”, kaže. Isto vrijedi i za islamske zemlje. “Osim toga, ja sam Britanac i ne želim ići igdje”. Zašto bi i trebao?

Ahmed ima prekrasnu bradu. Onakvu kakvu ja ne bih mogao imati i ljubomoran sam zbog toga. Sada kad su brade postale simbol terorizma, razmišlja da je obrije “kako bi se uklopio”. Više ne želi biti prepoznatljiv kao islamski vjernik u Britaniji. “Moja zajednica postaje otuđena od svih. Više ne osjećamo da pripadamo ovdje”.

Sa svim tim napadima na našu slobodu, predvidljiv je rast desničarske retorike. Raspoloženje usmjereno protiv stranaca, protiv imigranata i protiv muslimana postaje sve učestalije. No zbog Ahmeda, njegovog sina i budućnosti civiliziranog svijeta, moramo se boriti s porivom da se pridružimo tom mentalitetu.

Moramo prestati kriviti 1,5 milijardi muslimana na svijetu za djela manjinskog kulta smrti. Moramo se pobrinuti da ne namame još mladih ljudi u Siriju nudeći im lažni osjećaj pripadnosti, nakon što ih se uvjeri da ne mogu više živjeti sa svojim sunarodnjacima zbog svoje religije. Moramo ponovno poželjeti dobrodošlicu Ahmedu, s bradom i svim, u društvo kojem pripada.

Ahmede, znaj da nisi sam, nitko te ne mrzi niti te se boji

Što je još važnije, moramo prestati nazivati počinitelje tih napada muslimanima. Oni su ekstremisti, teroristi, ubojice, sve samo ne muslimani.

Nedavno je objavljeno da su vođe islamskih vjerskih skupina rekli muslimankama da bi “trebale izbjegavati izlaske na javna mjesta i biti oprezne” nakon događaja u Parizu. Said Khan rekao je LBC-u da ga je kći upitala je li sigurno izaći iz kuće, a džamija u Glasgowu je zapaljena. Ne smijemo dopustiti da se to nastavi.

Obećao sam mu da neću objaviti snimke kako ne bi postao meta za mržnju. Ali Ahmed, ako čitaš ovo, znaj da nisi sam, nitko te ne mrzi niti te se boji.

Kad sam konačno izašao iz automobila, okrenuo sam se s posljednjim pitanjem.

“Kad ujutro dođeš kući, što ćeš reći sinu?”.

“Jednostavno više ne znam”, bio je njegov umorni odgovor.

Što mi, kao britanski sunarodnjaci, možemo reći Ahmedovom sinu? Trebali bismo mu reći da se ponosi svojim naslijeđem, religijom i svojim ocem koji je imao hrabrosti progovoriti. Možemo se samo nadati da ćemo mu dati domovinu kojom će se ponositi.