San o Poslaniku Muhamedu

"Slučajnih" prolaznika nema u našim životima, ali je takav sad za sad naziv knjige koju pišem "Priče slučajnih prolaznika". U nastavku pročitajte priču, a slika je nastala na aerodromu kad sam krenuo na najvažnije putovanje u životu sa mojim dragim saputnicima!

Piše : Muhamed Mahmutović

San o Poslaniku Muhamedu

Požurio sam da se abdestim, mis’o, priča da mi ne utekne. Taman k'o rijeka rodnog kraja svome utoku. Neću da pišem priču o časnom Poslaniku a.s. bez abdesta. On, čisti, voljeni, Allahov miljenik. Stotinu salavata da proučim, duši mojoj meleci da mir donesu i nadahnuće koje samo od Njega dolazi. Prizivam sva sjećanja, odlazim u uglove svoga srca, u dnevnik koji me emocijom vodio kroz događaje. Jedan od njih se upravo piše – salavatom na Muhammeda alejhiselama. 
Moj rahmetli babo me veoma rano naučio sve potrebno za namaz, pa i više od toga, a ljubav prema posljednjem Božjem Poslaniku mi je porasla do neslućenih visina na mevludima gdje se njegovo ime sa mnogo emocija izgovaralo u skladnim mevludskim zbirkama. Meni kao malom djetetu bilo je jako neobično vidjeti odrasle osobe, uglavnom žene kako plaču učeći mevlude, a kruna događaja je bilo dijeljenje šerbeta i hurmašica.
Sve to zahvaljujući nekome ko se zove kao i ja.
Mislio sam da iz tog razloga polažem pravo na malo više šerbeta i slatkoga, ali drugi nisu bili toga mišljenja pa me i moj dio ponekad promašio.
Kod kuće bih dok god ne zaspim, brojeći daske u plafonu kuće, koje smo zvali "šašovci", razmišljao o tom Muhamedu kojeg naš svijet toliko voli iako je kažu živio u dalekoj zemlji i davno umro.
Trudio sam se da me san ne savlada dok još uvjek babo sasvim tiho uči kur'anske sure, nadajući se da ću naučiti još neku i zaraditi "šareni aferim", što nije bilo ništa drugo osim javne pohvale.
Zamišljajući Muhammeda alejhiselama i pokušavao sam zamisliti sebe kad odrastem, upoređivao nas, nezadovoljan odustajao znajući već tada da je nemoguće ličiti na njega.
Zašto mi je onda babo dao isto ime?
Čitajući kasnije biografije Božjeg Poslanika i drugu literaturu nastalu na temelju događaja u vrijeme njegovog života, toliko sam izoštrio njegovu sliku da bih odmah prepoznao u bilo kome imalo sličnosti sa njim, ali do dana dnašnjeg takvog insana nisam sreo. Slušao sam priče onih koji su obavili hadždž, među kojima je bio i moj babo, da se u Medini nalazi njegov mezar i da on svakome ko mu nazove selam otprimi. Mekka i Medina su mi se činile daleko kao da nisu nikako na ovom dunjaluku, pogotovo u vrijeme kad sam mislio da nauka ima objašnjenja za sve, što me nakratko udaljilo i od Poslanika i Gospodara svjetova – srećom, ne predaleko!
Pismo od nepoznatog mladića, sa kojim sam na fejsbuku bio prijatelj, probudilo je ponovo u meni silnu želju da posjetim mjesto rođenja Muhammeda alejhiselama. 
Taj mladić mi je ispričao svoj san:
"Sanjao sam sebe na jednom velikom skupu i da ste tu vi. Jedan me prijatelj, znajući za moju želju da vas uživo vidim pitao, hoću li da mi pokaže gdje se nalazite. Ja sam naravno sav radostan pristao. Poveo me prema mjestu gdje je bilo mnogo uglednih ljudi, ali ste vi bili u centru pažnje. Mislio sam da od našeg upoznavanja neće biti ništa, jer se nisam usudio prići, ali ste vi na trenutak prekinuli svoj govor i mahnuli mi da priđem uz ljubazni osmjeh, nakon čega se više ničeg nisam ustručavao. Prilazio sam vam žurnim korakom, a svi su mi pravili prostor da prođem, ali što sam vam se više približavao, vaš lik se mijenjao, postajao malo krupniji, viši…i kad sam konačno bio pred vama shvatio sam da ustvari stojim pred Muhammedom alejhiselamom.
U panici sam se pokušao snaći i ruku koju sam držao već ispruženu prema vama htio vratiti nazad. Ali on se nasmiješi, strelovitom brzinom je uhvati i prijateljski stisnu. Bio sam sasvim siguran da je to on, iako se nisam nikada nešto previše upuštao u razmišljanja o njegovom izgledu. Ne mogu vam opisati svoju sreću, zbog toga sam se u velikom uzbuđenju odmah probudio i tražio knjige koje tumače snove, ne pomišljajući više da zaspim. Raspitivao sam se narednih dana kod uleme za značenje tog sna i većina njih mi kaže da je san za mene dobar, ali da je za vas još bolji."
Salih Avdibegović.
Eto, to bi trebala biti ova priča slučajnog poznanika na društvenoj mreži, ali ona ima svoj nastavak na mjestu, gdje je Gospodar svjetova odredio.
Dobri hafiz, dr. Safvet Halilović, odabrao je mene od stotine rođaka i hiljade poznanika da predloži ambasadoru Saudijske Arabije, kao gosta kralju Čuvara dva harema da obavim hadždž.
Njegov poziv me zatekao u Wieni. Bio sam toliko iznenađen da sam umalo odbio, jer mi se činilo da neću stići pozavršavati neke poslove. Šejtan, prokletnik, mi je došaptavao razna opravdanja, kao da takav poziv dolazi često pa ću ga prihvatiti nekad kasnije, ali se ipak, jednog jutra nađoh na prvom sabah-namazu okrenut prema kibli, koju prvi put u životu nisam morao tražiti po položaju izlaska Sunca niti nekim spravama.
Bila je tu, na nekoliko koraka od siromašnog dječaka iz zabačenog bosanskog sela, a pred njom je prije dugog niza godina klanjao i njegov babo, koji je za taj put mukotrpno skupljao novac više od pola vijeka.
Da ne vidim Kabu pred sobom siguran bih bio da sam na ahiretu, jer ta bjelina i milioni ljudi u ihramima djeluju toliko nestvarno da se čovjek s pravom pita gdje se nalazi u tom trenutku.
Imam uči suru Saffovi, a njegov glas podrhtava dok razmišlja o porukuama koje nam je Gospodar svjetova slao preko Svog Poslanika, u kojima vlasnik nebesa i zemlje kaže "…obraduj vjernike, pobjeda naša će sigurno doći…"!
Dalje odavde nije smogao snage!
Zagrcnuo se od plača i nakon mnogo neuspjelih pokušaja drhtavim glasom uspio privesti namaz kraju ili ga je priveo neko drugi, ali je plakao i taj, a suvišno je reći da nije bilo oka u haremu Meke koje nije tog dana pustilo suzu u vrijeme kad Gospodar noć pretvara u dan.
Vjernici nisu nimalo u dobroj situaciji danas ni na jednom kraju dunjaluka, a Gospodar je obećao pobjedu, vjerujem da se imam zasigurno razžalostio, znajući da mi koji danas živimo nećemo biti dio toga.
Sjedim kasnije na jednom toplom kamenu i gledam kako se nekoliko miliona ljudi udaljava od mjesta molitve u svim smjerovima i bez ičijih uputa, kao da svi borave tu od rođenja. Među njima je mnogo nepismenih, starih i bolesnih, sa malom djecom, sa nekim od roditelja u naručju ili na leđima. Ali sve se kreće bez zastoja, kao u nekakvom snu.
Analiziram ih dok u kilometarskoj koloni prolaze, pogledima punih nade, pomalo zabrinuta izraza lica, a paralelno mi u glavi slika dvojice ljudi bez kojih ne bih doživio ovaj osjećaj dženneta na dunjaluku.
Muhammed alejhiselam i moj babo Ibrahim, koji mi je prema njemu usadio veliku ljubav.
Obojica su hodili ovim putevima.
Možda je baš neko od njih dvojice sjedio na ovom kamenu, razmišljam posmatrajući Kabu, dva draga lica i Kabu istovremeno. Možda su obojica sjedila na ovom kamenu, ponavljam sam sebi, dok mi srce ludo udara od uzbuđenja kakvo ne pamtim u svom životu.
Gledam sretnike koji svog babu ili majku nose ili voze u kolicima – dovim da me Allah počasti njihovim društvom u džennetu.
Gledam bosu nogu u tavafu koja liči na reljef nekog izbrazdanog predjela zemaljske kugle, na kojoj možda nikada obuće nije ni bilo, ali je izdržala sve i donijela tog sretnika do ovih svetinja.
Gledam majku, koja je poredala troje male dječice po mermernom podu harema i svi spavaju kao u najudobnijim odajama, a nijednom nema pod glavom ni komadić odjeće, jer ovdje viška odjeće nema…
Gledam ljude svih boja kako sa podignutim rukama satima dove dok im suze niz lice teku i nesvjesno se upoređujem sa njima. Želio bih biti kao oni, ali je mene Bog dao da budem drukčiji.
Nekoliko dana kasnije na Arefatu sam vidio još vjerniju kopiju Sudnjega dana, i tu sam već pomalo sličio na njih. Dovio sam od podne do akšama za sve koje sam se sjetio i imao u imeniku telefona, pa čak i za one koji su mi nekad u životu nažao učinili.
A onda na Muzdelifi još vjernija kopija. Noć je, a kao da nije. Nepregledne rijeke ljudi se stapaju sa morem onih koji su već pristigli. Neumorne duše, iz svih krajeva svijeta, koje žude za oprostom i znakom. Jasnim znakom da im je Milostivi oprostio. Imaju i zbog čega vjerovati, a kako i ne bi, kad je oprost siguran hadžiji koji bez greške obavi hadždž, nakon što se obavi stajanje na Arefatu. Od bjeline ihrama je vidljivost sasvim dobra. A možda je ta svjetlost bila samo u mojim očima, polet i snaga, nestvarna euforija, koja sam želio da nikad ne prestane.
Dobri hafiz Alija Rahman me pozva da prošetamo i prikupimo koji sevap time što ćemo počastiti hadžije iz siromašnog indijskog potkontineta, sokovima, keksom ili sa nekoliko rijala. Kupovali smo i dijelili onima koji su nam izgledali najsiromašniji. Nikad u svom životu nisam maštao da budem neizmjerno imućan, a taj dan sam baš to poželio, kako bih mogao dijeliti svima redom barem po nekoliko rijala. Zahvalnost u očima nepoznatog dide ili nene koje smo darovali je bila toliko jaka da je probadala srce.
I dok sam čekao da hafiz plati neke namirnice koje je kupio iza njega je stao čovjek, slučajni prolaznik, koji tu nije mogao biti nikako slučajno jer slučajnosti nema i okretao u ruci flašicu soka, a ja sam mu sa izraza lica mogao pročitati samo jedno pitanje – koliko li košta ovo?
Bio je izrazito star i po svoj prilici slijep na jedno oko. Pogrbljen, ali ipak na neki način uspravan.
Drhtavu ruku koja okreće flašicu soka neću zaboraviti kad bih živio hiljadu godina. Samo, nije mi jasno kako je ispred mojih očiju uspio ostaviti sok nazad na mjesto i izgubiti se u gomili, dok sam nestrpljivo čekao da hafiz plati pa da ja počastim njega sa čim god želi.
On mi je dosad najviše ličio na mog babu na ovom mjestu, iako nisu imali nikakve sličnosti. Zato sam osjetio posebnu želju da mu pomognem, jer se moj babo, po kazivanju njegovog vodića Ishaka ef. Sedića izgubio lutajući nekoliko dana odvojen od grupe.
Bio je potpuno nepismen i veoma star. Pravo čudo bijaše kad se pojavio zadnji dan prije povratka u domovinu. Bila je to prva grupa hadžija koju je predvodio dobri Ishak efendija. On mi je mnogo godina kasnije pričao kako se mene, kojeg nije tada poznavao, užasno bojao.
„Znao sam da ima četiri sina, kojima valja na oči, a ja im babu izgubio kojeg sam bio dužan čuvati“, govorio mi je Ishak uz kahvu i rahat lokum u njegovoj kući prisjećajući se toga.
Kad sam užasnut shvatio da starac više nije tu, da mu nisam priskočio u pomoć, bilo je već kasno, jer se more ljudi kretalo poput pčela u košnici. Osjetio sam tugu, kakvu ne pamtim i grižnju savjesti što nisam reagirao brže, ali je bilo prekasno za sve.
Nekoliko sati, sve do jacije namaza, sasvim sigurno od mene nije bilo tužnijeg Božjeg roba na mjestu gdje bi trebalo da tuge nema. Nakon jacije-namaza, prije polaska ka Mini, mjestima gdje se kamenuje šejtan, odlučio sam se izmiješati sa gomilom, uzdajući se u svoju nevjerovatnu mogućnost orijentacije i podjeliti još preostatak rijala koje imadoh, kako bih barem malo svojoj savjesti podvalio zbog spore reakcije kod onog dide.
Duboko vjerujem da sam samo direktnom intervencijom Gospodara i Njegovih meleka istog onog didu našao kako umornim koracima bez obuće hoda po toplom pijesku na Muzdelifi. O Allahu Uzvišeni, koji me počasti. Kao da sam išao u susret svome oprostu, požurih ne obazirući se na hlabave kaiše od sandala koje su okretale moje zglobove. Siromašak kojem sam hrilo, po nečemu tajanstvenom, toliko sličan mome babi, kao da je čekao. Hrlio sam u susret svome sjećanju, kao ljubavi ili nečemu što je bilo jače od mene. Nije se radilo o grižnji savjesti. Nestalo je vrelog arapskog Sunca, pijeska u očima, nošenog blagim povjetarcem nekuda iz nepreglednih prostranstava Arabije. Ako to nije „taj“ trenutak, pomislih, koji bi drugo mogao biti u kratkom životnom vijeku svakog mahlukata. Bio je okrenut leđima, dotakao sam njegovo, rame, osjetio staračku koščatost, kroz snježno-bijeli ihram dide – mog oprosta. Okrenuo se, nazvao sam selam i pružio dar svome bratu. Imao sam osjećaj da samo vraćam nešto njegovo, što je kod mene bilo čitavo vrijeme, i da meni nikad više rahatluka ne bi bilo, kad ne bih danas ugledao njegov široki osmijeh.
Sad sasvim sigurno nije nikog bilo sretnijeg od mene. Toliki izljev sreće je i na njega djelovao, pa me smiješeći se, gledao pomalo u čudu i zahvaljivao za poklon.
Sve sve do završetka najvažnijeg puta u životu, zahvaljivao sam Gospodaru što me uputio na tog dida, što činim i danas kad god se toga sjetim.
Ako su ovo priče slučajnih prolaznika, onda je to priča ove dvojice koje spomenuh u priči. Nepoznatog mladića koji je sanjao da ću se susresti sa Poslanikom a.s. i dide kojeg su meleci doveli na moj put.
A susret sa Poslanikom a.s. nekoliko dana kasnije je posebna priča o kojoj bih mogao tomove knjiga napisati.
U čistoj Medini, kod Revde, želja je svakom hadžiji da provede jedno vrijeme. Kao u snu, u masi poznatih i nepoznatih, dođoh do mezara Muhammeda alejhiselama, posljednjeg Allahovog poslanika, Njegovog Miiljenika. Teško je opisati sve emocije. Samo znam, sigurno znam, da je u trenutku bljesnuo detalj iz sna mog prijatelja. Došao sam Poslaniku, kojeg je neko drugi, nepoznat, vidio prije mene, i stisnuo mu ruku. Moje srce se stisnulo, zaplakao sam slično čovjeku koji nakon dugo vremena vidi nekoga bliskog, voljenog a dalekog, makar ovim fizičkim očima. „Allahumme salli ala Muhammedin we ala ali Muhammed“ moj glas se stapao sa žamorom uzavrelih duša vjernika. Pored njegovog mezara, to sam ja, njegov imenjak, niti trun prašine pod njegovim nogama.„Allahumme salli ala Muhammedin we ala ali Muhammed“ jecao sam, nalazeći sebe pravog, otvorenog, iskrenog, na mjestu gdje se šef'at dovom traži, selami šalju, srca mir dok nalaze. Kad sam mu nazvao selam, bio sam sasvim siguran da je otprimio i da nam on to nije ostavio u svojim hadisima. Bio sam siguran da on blista od sreće što je jedan član njegovog umeta iz siromašnog bosanskog sela došao čak ovdje da ga selami.
Razgovarali smo dugo o svemu – kao u snu, što se zove život. Sada čekam do Dana, kada će on, Poslanik časni, stati ispred nas, i jedan Muhammed, iz skromnog bosanskog sela, od jednog starog bosanskog dide, sin hadžije! 
Molim Rabba tvoj ahbab da budem, o Allahov poslaniče! Da ti stisnem ruku, ja Resulullah! 

90