Sara Sabri: Zašto trpimo?

Sve gledam patnju ovih sirijskih izbjeglica i razmišljam. Krenem da učinim dovu za njih Gospodaru, da kažem: Smiluj im se! Pomozi im! –  ali stanem. Pa, On vidi sve što vidim i ja. I još više!! Neuporedivo. On je Najmilostiviji. Zašto da Ga molim da se umilostivi prema ovom narodu i njihovoj djeci? Nekako mi se čini besmislenim. Nelogičnim. Sve gledam sliku onog malenog sirijskog dječačića udavljenog u moru i izbačenog na obali Turske, pa mi se čini pući će mi grudi. Ne može bol više pod kožu da mi stane. I ne pitam zašto se to desilo? Zašto je Allah to dozvolio da se njemu nedužnome desi, a toliko je zlih i poganih koji uživaju i provode se. Ne. Nisam nikad to pomislila. Samo onako ovim mojim skučenim i ograničenim intelektom i njegovim dometom kolik nam je Gospodar dao, pokušavam da shvatim koja je mudrost ovih dešavanja. Šta to Gospodar želi ovim? Čemu ovo vodi i na šta li će izaći?

 

Iz ličnog iskustva znam jer mi se mnogo puta desilo da sam se u momentu kad mi se nešto ružno dešava pomišljala – pa što meni da se ovo desi? Čime sam ovo zaslužila? Međutim, nakon nekoliko godina bih shvatila da mi se to nije desilo, ne bi mi se desilo ni ono veliko dobro koje je uslijedilo poslije tog iskušenja i boli. Bol se morala desiti da bi se desio onaj hajr.

Razmišljam… Generalno, kao muslimani, jako smo nemarni. Previše tolerantni i preolako prelazimo preko nekih krupnih stvari. Živjela sam u Siriji godinu i po. Učila jezik. Bila je to 2004.godina. Upoznala sam taj divni pitomi narod koji je živio tiho i koji je strah od vlasti utapao u svoja četiri kućna zida i u džamije. Nas su savjetovali da ako nas neko pita (a to su državni špijuni) kako vam se sviđa u Siriji, samo da hvalimo kako nam je lijepo i sve je super i OK. Tako smo i radili. Ako bilo šta kažeš protiv vlasti, „pojede te noć“ na dvadesetak godina. Niko ne smije ni da pita gdje si, zašto si uhapšen… Samo se nakon 20 godina vratiš kući niodkuda. O tome se šuti. E ta šutnja je utopila Sirijski narod. I svaki drugi će koji trpi da se nasilje čini drugome. „Nek mene ne diraju, pa tamo nek rade šta god hoće…“ Dirat će i tebe, samo još nisi došao na red. Polahko. Doći će i tvojih crnih pet minuta. Kolektivna šutnja na zlo je prethodnica katastrofi. Ne mogu da shvatim milione ljudi da se boje stotinu državnika, da dozvoljavaju da im stotina državnika ubija pravo na normalan život. A sve počinje ovim – Nek mene ne diraju, a tamo drugom šta god hoće nek rade… Sirija se utopila u zulum na koji je šutjela, zulum koji je udžapio da šuti, da ne smije podići glavu. Sirija je bila zaboravila da nas Allah stvara kao slobodne ljude i da je zulum prema sebi dozvoliti da nas bilo ko porobi. 

Svijet ključa u zulumu, u nepravdi i nemaru prema zlu, u neosjetljivosti na tuđu bol. Svijet se čudi ako vidi da tebe tuđa bol pogađa. Smatraju te ili glumcem, ili budalom, ili interešdžijom, Bog zna čime sve ne! Svijet je oguglao na zulum. Ništa novo. Šta ima veze. 

Gledajte koliko ima pouke u naredbama samo jednog ajeta:

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90.)

Šta je pouka ovih dešavanja oko nas?

Šta ja vidim kao pouku?

Da se zlo ne dešava, kako bismo pokazali svoju lojalnost Bogu, svoju pripadnost vjeri, ustrajnost a ne labilnost u njoj, svoju posvećenost šehadetu, svoju iskrenost.

Da se zlo ne dešava kako bismo pokazali svoju širokogrudost, saučesništvo u tuđoj boli, ljudskost,  suzu zbog tuđe suze. Došli bismo pred Boga na Sudnjem danu i rekli – „Pa da se to desilo ja bih mu pomogao! Ja sam saosjećajan.“ Eto, desilo se, sad nemaš kud nego ili da pokažeš da si zaista saosjećajan ili da promijeniš kanal i prevrneš šolju… Bog zna kakav si ti, ali želi da to pokažeš i sebi, da nemaš opravdanja ni izgovora sutra. Želi da ti sve argumente uzme iz ruku.

Iskušenja pogađaju dobre. Poslanici su imali najteža iskušenja, a bili su najdraži Bogu. Njima se čistimo od prljavština koje imamo u sebi. Spadaju s nas grijesi kao lišće s drveta, ali samo ako osaburimo i ne dovolimo sebi da izgubimo iman i vjeru u Boga onda kada nam je teško, pa nas muka prigna uza zid.

Stradaju djeca? Da, vidim. Možda je Njegova želja da ih uzme čiste, neoprljane, da ih sačuva da možda kad odrastu oni nekome ne učine nasilje. Uzima ih kao ptičice i šalje u Džennet. Oni neće polagati račun.Nemaju za šta. Nedužni su. Mali. Ali mi hoćemo. Mi ćemo se dobro namučiti da pređemo preko Sirat ćurpije, mnogo trnja ćemo se nagaziti na putu do Dženneta. Oni su prebrinuli. Mi nismo još. Žalimo sebe.

Čemu nas uče ova dešavanja? Svijet nam nije prijatelj. Ta velika i bajna Evropa o kojoj maštamo i grčevito se hvatamo za nju nije nam prijatelj. To je farsa, fatamorgana. Ali „nisu“ oni krivi. Krivi smo mi što smo lahkomisleni, površni, prema svome drski, prema tuđem ponizni, i opet – sebični, „samo nek mene ne diraju, pa koga god hoće. Samo nek mene puste, pa s vama nek bude šta će biti. Samo nek ja imam pun stomak, a tebi nek Bog da, šta ću ti ja…“ Svijet ne bole naše boli. Svijet je iskezio zube na nas kao krvoločna zvijer. No, zvijer se plaši zvjerke veće od sebe. Kad vas medvjed pojuri uzmite granu i stavite rukama na glavu. On „misli“ da ste veći od njega i povuče se. Uhvatimo se za ruke i stanimo pored svog brata i sestre da budemo veći, jači i da ovu iskeženu nakazu koja se zove svijet prestravimo i otjeramo nazad. Kad neko podigne ruku da udari našeg brata, ne čekajte, zaletite se i uhvatite ga za ruku. Udari li njega, ti si na redu. Spasiš li njega, spasio si sebe. Bože, zar sve ovo mora da se desi da bismo to shvatili, a mi i dalje slabo shvaćamo??!! Koliko je bilo Jevreja? Kako su živjeli a kako sada? Gdje su bili a gdje su sada? Kako? Tako što ne daju na sebe niti na svog. Ako u gradu ima jedna jedina jevrejska radnja, on će proći pored hiljadu muslimanskih i kršćanskih i kupiti u jevrejskoj. On pomaže svom bratu i daje svoj doprinos zajednici.

Mi spavamo. Na mahove se probudimo, vidimo sirijsko dijete negdje na obali Turske, zgrozimo se, pustimo suzu i opet legnemo, nastavimo gdje smo stali. A ja bih voljela bunt. Onaj pozitivni bunt iskrenog i oštećenog insana kome ruše snove bez ikakvog grijeha. Ja bih voljela da ovu zvijer što se zove svijet uplašimo da l’granjem na glavi, da l’ imitiranjem lavlje rike, da l’ bijesom i suzom nevinih – bilo čime, ali da im zagrmimo pred licem, da ne suzimo i šutimo u tišini. Može li nas probuditi usnuli sirijski dječak?

„Šta si uradio da pokažeš da ti nije svejedno što sam se udavio u turskom moru?“  – možda nas bude pitao na Onom svijetu. Šta ćeš mu reći? 

„A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada,* čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!” (En-Nisa, 75)

Ja se duboko nadam i vjerujem da sva ova dešavanja u sebi nose mudrost uzaviranja nepravde u grudima i pojavljivanja jednog mudrog, ujedinitelja, iskrenog, koji će zaboraviti sebe, a misliti na sirijske i mnoge druge dječake i djevojčice i ovaj okorjeli svijet povući u neki normalniji smjer, zdraviji, humaniji… Možda ne jedan, možda ova patnja iznjedri mnogo zdravih humanista, lidera, koji će svjetskoj zvjeri stati na rep.

Pročitaj više … http://glassandzaka.com/zasto-trpimo/

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close