Šejh, daj mi fetvu da ubijam muslimane

Bivši egipatski muftija Ali Džumu’a je pripadnike Muslimanskog bratstva javno nazvao haridžijima (tekfirovcima) i teroristima, što je prije toga potvrdio i jedan visoki oficir koji je kazao da je Ali Džumu’a posjetio njihovu kasarnu i izdao fetvu o obaveznosti ubijanja Muslimanske braće, jer su oni haridžije, dodajući da je njihovo ubijanje bolje (sevapnije) od ubijanja cionista. Oficir je objasnio da je on na osnovu te fetve ubio 80 pripadnika Muslimanskog bratstva.

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: I ne govorite neistine jezicima svojim: “Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno”, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti. Kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. (En-Nahl, 116.-117.)

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Troje se najviše bojim za svoj ummet: greške od strane alima, munafika koji se u raspravama koristi Kur’anom i dunjaluka koji će vam vratove polomiti.” (El-Bejheki)

Jedan od temeljnih postulata islamskog učenja i islamske civilizacije jeste: Čitaj, (uči) u ime Gospodara tvoga koji stvara!

Vrijednost i veličina znanja i učenjaka potvrđena je na mnogim mjestima u Kur’anu, pa tako i u ovom ajetu: Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – nema boga osim Njega, silnog i Mudrog! (Ali Imran, 18.), Komentirajući navedeni ajet, Ibnu-l-Kajim el-Dževzijje, između ostaloga, rekao je: ”Allah za svjedoke poziva alime, mimo drugih ljudi, i njihovo svjedočenje je spomenuo uz Svoje svjedočenje. To implicira pravednost i poštenje, jer bez toga nema prihvatanja svjedočenja. Allah Uzvišeni prihvata svjedočenje učenjaka u pogledu najuzvišenije stvari, tevhida – Allahove jedinosti, i Allah ne voli da se stavlja znak jednakosti između istinski učenih i onih koji to nisu.”

Islamski učenjaci su, kako stoji u hadisu, nasljednici Allahovih poslanika. Oni su čuvari vjere i oni spadaju u skupinu tzv. ulu-l-emr, skupina kojoj se treba pokoravati, kao što je potvrđeno u ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim, a ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (En-Nisa’, 59.)

Imam Ebu Bekr ibnu-l-Arebi veli: ”Ja smatram da se ove riječi odnose na vladare i na ulemu. Na vladare, jer se stvar naredbe, vlasti i sudstva u osnovi vraća njima, a na ulemu, jer je obaveza ljudi da pitaju ulemu o vjeri i vjerskim propisima, kao što je ulemi obaveza da daje ispravne odgovore na pitanja.”

Stoga je uloga i odgovornost islamske uleme iznimno velika, a ona se posebno potvrđuje i dolazi do izražaja u vremenu smutnje, iskušenja, kriza, kada bi islamski učenjaci, vođeni svjetlom Allahove upute i istinskog znanja, trebali preuzeti glavnu ulogu u usmjeravanju muslimanskog ummeta, kako bi lađa ummeta sigurno i sretno plovila ka svom konačnom ”pristaništu”.

Ubij haridžiju!

Ne sporeći ni jednog trenutka da i u našem vremenu ima istinskih alima, ne možemo prešutjeti činjenicu da su danas mnogi alimi zloupotrijebili blagodat znanja koje im je Allah podario, i ”ovom se svijetu priklonili i za svojom strašću krenuli”, emanet iznevjerili, postali trgovci vjerom i fetvama, stavljajući svoje šerijatsko znanje i zvanje u službu vladara zulumćara i tirana. Svjedoci smo sveopćih kriza i smutnji u islamskom svijetu čiji su generatori i raspirivači često puta nesavjesni pojedinci iz reda uleme, a čiji epilog su međumuslimanski sukobi, neredi i hiljade mrtvih muslimana.

Citirani ajet i hadis s početka hutbe upozoravaju na opasnost zloupotrebe vjere, odnosno Kur’ana i Sunneta, koja se, prije svega ogleda u dozvoljavanju zabranjenog i zabranjivanju dozvoljenog, što je upravo na djelu u muslimanskim društvima danas. Najsvetiju stvar, muslimansku krv, pokvareni alimi koji ”stoje na vratima Džehennema i pozivaju ljude u vatru”, su dozvolili i ohalalili njeno prolivanje. Najlakši put i način da se muslimanima ohalali muslimanska krv jeste da se suprotna strana, drugi tabor, druga stranka ili džemat, proglasi novotarima u vjeri, haridžijama, nevjernicma ili otpadnicima od vjere, a kada se to desi onda ne postoji ništa lakše i ”slađe” od opravdavanja ubijanja takvih ”otpadnika”. Deviza je jednostavna: šejh, daj ti meni fetvu, a lahko ćemo za ubijanje muslimana.

Danas je postalo popularno izdavati fetve ili pravne decizije o dozvoljenosti ubijanja muslimana. Kome god zatreba da ubija muslimane, da im se sveti, on nađe načina da to opravda fetvom i proizvoljnim tumačenjem određenih ajeta i hadisa, a sve s ciljem da se prikriju zločinačke, kriminalne ili neke druge prljave namjere.

Tu metodu danas koriste mnogi muslimani u svijetu, a posebno oni koji međusobno ratuju. Time se služe čak i pripadnici otpadničke šiitske sekte, poput Hezbolaha koji su ušli u Siriju pod izgovorom da se bore protiv haridžija, odnosno protiv terorista koje predvodi Al Kaida. I oni koji ratuju protiv alevitskog tiranina i zločinca Bašara Asada, i oni koji su na njegovoj strani, uzvikuju riječi iz tekfirskog vokabulara: Rafidije! Haridžije! Kafiri! Otpadnici!

U Pakistanu, Afganistanu, Somaliji, Jemenu i drugim muslimanskim državama, pripadnici jedne muslimanske skupine ubijaju pripadnike druge muslimanske skupine zbog toga što ih smatraju otpadnicima od vjere ili haridžijama, iako su, za razliku od spomenutih šiitskih grupacija, i jedni i drugi pripadnici ehli-sunetskog pravca, barem u njegovom širem, općem kontekstu.

Zato nije čudo što, zbog takvog uvjerenja, svako malo odjekuju eksplozije u džamijama koje podmeću sami muslimani, i što muslimanski mladić uđe s puškom u džamiju i hladnokrvno ubije drugog muslimana dok ovaj klanja namaz, jer on je ubijeđen da time čini dobro djelo, da sprječava smutnju i da će ga to ubistvo (koje li blasfemije i ludosti) odvesti u Džennet.

Opasnost za ummet krije se u alimima koji trguju vjerom

Još drastičniji primjer ubijanja muslimana iz spomenutih pobuda i uvjerenja je Egipat u kojem je egipatska vojska za nekoliko dana ubila više od pet hiljada pripadnika Muslimanskog bratstva. Egipatski slučaj je mnogo ozbiljniji, ne samo po broju nedužnih žrtava, već i zbog toga što je ubijanje muslimana u Egiptu odobreno od strane uleme, tačnije od aktualnog šejhu-l-Azhara, Ahmeda Tajjiba, kao i bivšeg muftije Ali Džume.

Njih nimalo ne zanimaju muslimani koji ginu od ruku muslimanskih vladara zločinaca, niti desetine hiljada jetima koji u jednom satu ili jednom danu ostaju bez jednog ili oba roditelja. I ne samo to, oni, poput najgorih zlikovaca, okrivljuju žrtve, goloruke muslimane koji s Kur’anima u rukama mirno protestiraju i traže svoja prava. Bezdušno izvrćući činjenice, oni laž predstavljaju kao istinu i obrnuto, ”pokrivajući” sve to svojim fetvama koje su utemeljene na iskrivljenoj interpretaciji islamskih izvora.

Bivši egipatski muftija Ali Džumu’a je pripadnike Muslimanskog bratstva javno nazvao haridžijima (tekfirovcima) i teroristima, što je prije toga potvrdio i jedan visoki oficir koji je kazao da je Ali Džumu’a posjetio njihovu kasarnu i izdao fetvu o obaveznosti ubijanja Muslimanske braće, jer su oni haridžije, dodajući da je njihovo ubijanje bolje (sevapnije) od ubijanja cionista. Oficir je objasnio da je on na osnovu te fetve ubio 80 pripadnika Muslimanskog bratstva.

Na taj način je u islamskom svijetu, posebno u Egiptu, nastavljena stara tradicija ubijanja muslimana putem naručenih fetvi poslije kojih se potocima proliva muslimanska krv.

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close