SELMAN EL-FARISI, R.A. – nastavak
Primanje islama:
Selam je ostao u Armeniji, a od prihoda krava i ovaca sticao je svakodnevnu životnu opskrbu. Živjeo je isčekujući vijest o najavljenom Poslaniku, a.s., s kojim će pronjeti svjetlo vjere kroz arapske zemlje. Čekajući, odluči da ode do zemlje o kojoj mu je pričao pobožnji prijatelj i da tamo sačeka dolazak Poslanika. Nastavak je njegove životne priče, zaista, nesvakidašnji:
“Prolazio je nekakav karavan kraj mene, pa sam upitao one u njemu o njihovom zavičaju. Rekoše mi da si iz plemena Kelb, sa Arapskog poluotoka. Pitao sam ih bili pristali da im dam svoje krave i ovce u zamjenu da me odvenu prema opisanom mjestu. Pristali su i primili me u svoje društvo dok nismo stigli do Vadil-kura, gdje me prevariše i podaše jednom židovu. Na tom mjestu sam uočio mnoštvo palmi, te se ponadah da sam stigao na odredište. Međutim, to nije bilo mjesto gdje će se iseliti Poslanik. Ostao sam kod čovjeka koji me kupio, dok mu jednog dana ne dođe čovjek iz židovskog plemena Benu-Kurejze i kupi me od njega.
Otišao sam sa njim u Medinu i, Allah mi, čim sam je ugledao, čim sam je ugledao znao sam da je to opisani grad i da će Poslanik doći u njega. Ostao sam, radeći u palminjaku čovjeka iz Benu-Kurejze sve dok Allah nije poslao Poslanika, a.s. Došao je u Medinu prethodno odsjevši u Kuba’u, u plemenu Amra ibn Avfa. Bio sam na palmi, a gazda je sjedio ispod nje, kada mu dođe čovjek iz porodice njegovih amidža i rečemu: “Neka Bog uništi Benu-Kajle, sklopili su sporazum i štite nekog čovjeka iz Meke za kojeg tvrde da je Poslanik.” Allaha mi, čim je to izgovorio, mene je spopala drhtavica da se i palma zatresla, umalo da padnem s nje. Brzo sam spuzao i upitao ga: ‘Šta si rekao, o čemu se radi?’ Gazda podiže ruku i udari me jako pesnicom: ‘Šta se tebe tiče ova stvar? Vrati se svome poslu!’ Kad se smrklo, sakupio sam svoje stvari i izašao. Išao sam dok nisam stigao do Poslanika, a.s., u Kuba’u. Ušao sam kod njega i zatekao ga sa nekolicinom njegovoih ashaba. Rekoh mu: ‘Vi ste stranci i nevoljnici. Imam nešto hrane koju sam zavjetovao dati kao milostinju, a kad sam čuo za vaše stanje, odlučio sam je dati vama.’
Spustio sam potom hranu pred njih, a Poslanik reče onima oko njega: ‘Jedite u ime Allaha.’ On sam suzrdrža se i ne uze ništa od hrane. Rekoh sebi: ‘Allaha mi, ovo je jedno od obilježja; ne jede milostinju.’ Vratio sam se i pripremio hrane za Poslanika pa sam mu je donio i rekao: ‘Vidio sam da ne jedeš milostinju pa hoću da te počastim s nećim od mene, kao hedijom.’ Spustio sam hranu pred njega, a on zovnu ashabe i reče im: ‘Jedite u ime Allaha.’ I on je jeo zajedno sa njegovim ashabima, a ja rekoh sebi: ‘Allaha mi, ovo je drugo obilježje; jede ono što mu se da kao hedija.’
Vratio sam se zatim na imanje moga gazde i ostao tamo koliko mi Allah odredi, a sljedeći put kad sam otišao do Poslanika, a.s., zatekao sam ga na Bekijji kako ispraća dženazu. Stajao je okružen ashabima. Na sebi je imao dvostruku odjeću; jednu je obukao a jednu prigrnuo. Nazvao sam mu selam i otišao tako da mogu vidjeti njegova leđa. Primjetivši šta namjeravam, on zbaci ogrtač sa leđa tako da se ukazao znak između plećki; pečat poslanika po opisu moga prijatelja. Prišao sam mu i počeo ga ljubiti i plakati.
Ispričao sam mu svoju životnu priču ovako kako je vama pričam. Primio sam islam. Ropstvo se ispriječilo između mene i učesnika na Bedru i Uhudu. Jednog dana Resulullah, a.s., reče: ‘Piši svome gazdi da te oslobodi.’ Napisao sam mu pismo, a Resulullah, a.s., naredio je ashabima da mu pomognu. Allah me, ubrzo, oslobodi ropstva. Živio sam među muslimanima, slobodan, sa Poslanikom, a.s., i učestovao sam u Bici na Hendeku i u svim važnijim dogadžaijima.”
Izvor: Ashabi Allahovog poslanika, Hilmi Ali Š’aban
