Slamka spasa u mom životu bila je vjera

Kada su se moji roditelji razveli, kao beba dolazim sa majkom u Bihać 1987. godine živjeti sa djedom i majkom. Odrastao sam u porodici koja je komunistički nastrojena, osim naše pramajke. Kad vam kažem komunistički, onda mislim tako, od ponašanja, odgoja, govora, koji se osjetio i poslije rata, kad sam uistinu saznao za značenje riječi komunista i komunizam. Isprva, slijedio sam logiku djeda da je komunizam rješenje za sve. Majka je bila nešto drugačija, i ako je bila komunističkog stava, ona je postila, nedjeljom učila zikr i sure.

Uvijek sam se pitao zašto post, kako post? Tražio sam od nje da me nauči sure, što je ona i činila. Dopustila mi je da sa deset godina prvi put postim, a djed, za veliko čudo, još me je nagrađivao za iftar. Bila je zima, sjećam se. Mati nije pretjerano bila u vjeri, to je bila žena kojoj vjera i može biti na prvom mjestu, a i ne mora. Neko srednje razmišljanje, takoreći, i veoma je rijetko spominjala nešto o vjeri.

Međutim, i ono što sam postio i vjerovao, u pubertetu se izgubilo. Nisam više imao osjećaj za vjeru, čak sam bio od onih koji psuju svetosti, neuzubillah. Bilo mi je smiješno kad bih se pred ostalima prekrstio nakon što čujem nešto od nekog. Jednostavno, bilo mi je svejedno. U tom svemu, završavam školu. Bilo je to ljeto 2004. godine. Zapošljavam se kod čovjeka čija firma posluje dobro, ali ipak mi je davao mizernu platu od svega 200 KM. Pošto mi je bio rođak, kod njega sam trpio pleske, psovanja, neuzubillahi, psovanje Boga..

Čak je došlo do toga da me tjera da kafenom kašikicom čistim snijeg. Bio sam mu sve u firmi, od čistačice do radnika. Mučila me je nepravda, a nisam smio dati otkaz, jer komunistički stav mojih roditelja nalagao je da mora biti čvrsta ruka koja će me pritisnuti i stvoriti radnu naviku. Ispostavilo se da je greška i da me je to vuklo prema psihijatriji koju sam srećom izbjegao zahvaljujući stručnoj pomoći doktora. Dvije godine trpeći nepravdu, nisam je imao kome reći, nisam se imao kome požaliti. I onda sam dobio računar. Ne znam zašto, ali među prvim tekstovima koje sam pročitao na internetu, bili su upravo tekstovi sa ove stranice: N-um.com. Dobro se sjećam, bila je 2006. godina. Dao sam otkaz i počeo tražiti utjehu na internetu, a onda sam naišao na tu stranicu. Čitao sam razne priče, razna predavanja.  Ono što mi je zapalo za oko jesu pitanja i odgovori. Nešto sam gledao dokumentarac o El-Aksau taj dan, pa sam postavio pitanje: “Da li je istina da će El-Aksa jednog dana biti uništen i kako muslimani gledaju na to?

Nakon svega nekoliko dana stigao je odgovor na mail. Nije meni, vjerujte, bilo drago to što je odgovoreno, niti me odgovor zanimao, koliko je meni bila čast, kao omladincu željnom razgovora s nekim učenim, što mi je šejh odgovorio. Hej! Meni šejh odgovorio!? Srce zalupalo. Mislim da sam bratu sa N-um.com poslao na stotine pitanja, zagušio im mail inbox. Bio sam željan znanja. Ubrzo sam umislio sebi kako sam ja toliko blizak šejhu kao da sam ja završio tri fakulteta, što je naravno ubrzo i prošlo. Često sam na N-um znao poslati neku svoju priču, koja bi se objavila, a meni srce kao Kina.

Odmah sam krenuo te 2006. godine na džumu sa kolegom iz ulice. Istini za volju, samo sam znao bismillu, te dovu Rabijesir, što me majka naučila. Ni Fatihe, ni pravila kupanja nisam znao. Često sam džunub išao u džamiju ne znajući pravila, dok ih postepeno nisam naučio. Ali, nisam odustajao, uz efendiju godinama sam naučio sure, dove, zikr, pravila posta itd. Uz šejha Pezića i Kuduzovića i svako njihovo predavanje na internetu kroz četrnaest godina, naučio sam mnogo o vjeri, a ustvari samo kap.

Donedavno sam saznao da laktove ne treba spuštati na zemlju tokom sedžde. Znao sam najsitnije detalje u vjeri koje sam od njih naučio, a tako krupnu stvar nisam.  Dakle, tad sam shvatio da mnogo nisam znao, te da danas isto tako znam o vjeri koliko trun, ako ne i manje. No, velika i teška iskušenja u mom životu od mene su napravila pisca, koji danas iza sebe ima dvije islamske knjige, od ukupno četiri. I slovim za jednog od poznatih bosanskohercegovačkih pisaca. U svim iskušenjima, slamka spasa je bila vjera. Jedini sam u familiji koji posjećuje džamiju i dalje sam u radu za širenje islama, ljubavi i dobra.

Izvor: num

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close