Strahote Sudnjeg dana

Nema sumnje da razmišljanje o prizorima koji će se desiti na Sudnjem danu, izaziva pozitivan efekat na srce svakog vjernika i vjernice. Razmišljanje o prizorima poput puhanja u Sur, proživljenja, stajanja pred Allahom, polaganje računa za velike i male grijehe, vaganje djela, prelazak preko Sirat ćuprije, podjela listova ili knjiga ljudskih djela i iščekivanje u koju ruku će dobiti svoju knjigu, razmišljanje o dužini stajanja na Sudnjem danu, o neizvjesnoti i težini iščekivanja glasnika koji će govoriti: taj i taj je sretnik, ili: taj i taj je nesretnik, o strahu da ne bude osramoćen pred svim ljudima u Danu u kojem neće koristiti prijateljstvo ni rodbinska veza, kako stoji u ajetu: ‘’I nijedan griješnik neće grijehove drugog nositi; ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak.’’ (Fatir, 18.) Sve to vjernike podstiče na činjenje dobrih djela, na samoobračun i ustrajnost u slijeđenju Allahove upute koje će ga poštediti strahota Sudnjega dana i obezbjediti mu Allahovu milost i nagradu.

 

U svom djelu El-Mevaiz, Imam Ibnul-Dževzi zabilježio je predaju u kojoj stoji da je Rebi’u ibn Hejsema, koji je noći provodio u ibadetu, njegova majka upitala: ‘’Sine, zašto ne spavaš?’’ On je odgovorio: ‘’Majko, onaj ko dočeka noć, a boji se da mu noga ne posklizne na velikom Danu, on ne može spavat.’’ Zabrinuta zbog njegovog stanja, stalnog plača i noćnog bdijenja, upitala je: ‘’Sine, da nisi možda ubio nekoga, pa se kaješ zbog toga?’’ ‘’Jesam, majko’’, odgovorio je. Majka ga je ponovo upitala: ‘’Reci mi sine koga si ubio da odem njegovoj porodici i zamolim ih da ti oproste, jer tako mi Allaha da te vide kako uplakan i budan dočekujš zoru, oprostili bi ti.’’

 

Rečeno je Zejdu ibn Mezidu: ‘’Šta je s tobom, stalno te vidimo uplakanog i prestrašenog?’’ Odgovorio je: ‘’Allah mi je obećao, ako mu budem nepokoran da će me u džehennem baciti i zatvoriti. Tako mi Allaha, da mi je zbog mojih grijeha obećao da će me baciti i zatvoriti u banji (kupatilu), plakao bih dok mi suze ne bi presušile.’’

 

Prenosi se da je Amid Eš-Šami mnogo plakao i podizao glas u mesdžidu, a suze su mu kvasile zemlju. Ljudi su se požalili namjesniku na Amidovo ponašanje, pa ga je on pozvao na razgovor i rekao mu: ‘’Čuo sam da ti svojim plačem i naricanjem ometaš druge ljude dok klanjaju. Malo se smiri i ušuti dok ljudi ne završe namaz.’’ On je istog trenutka zaplakao i rekao: ‘’Tuga na Sudnjem danu natjerala me na obilne suze. One su za mene predah od te tuge.’’ Ata’ Es-Sullemi je kritikovan zbog stalnog plača, pa je rekao: ‘’Kad se sjetim stanovnika vatre i patnje u džehennemu, ja sebe zamislim među njima i to me tjera na plač, pa kako onda onaj koji radi djela stanovnika vatre ne plače zbog toga.’’

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close