Strahote Sudnjeg dana
Nema sumnje da razmišljanje o prizorima koji će se desiti na Sudnjem danu, izaziva pozitivan efekat na srce svakog vjernika i vjernice. Razmišljanje o prizorima poput puhanja u Sur, proživljenja, stajanja pred Allahom, polaganje računa za velike i male grijehe, vaganje djela, prelazak preko Sirat ćuprije, podjela listova ili knjiga ljudskih djela i iščekivanje u koju ruku će dobiti svoju knjigu, razmišljanje o dužini stajanja na Sudnjem danu, o neizvjesnoti i težini iščekivanja glasnika koji će govoriti: taj i taj je sretnik, ili: taj i taj je nesretnik, o strahu da ne bude osramoćen pred svim ljudima u Danu u kojem neće koristiti prijateljstvo ni rodbinska veza, kako stoji u ajetu: ‘’I nijedan griješnik neće grijehove drugog nositi; ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak.’’ (Fatir, 18.) Sve to vjernike podstiče na činjenje dobrih djela, na samoobračun i ustrajnost u slijeđenju Allahove upute koje će ga poštediti strahota Sudnjega dana i obezbjediti mu Allahovu milost i nagradu.
U svom djelu El-Mevaiz, Imam Ibnul-Dževzi zabilježio je predaju u kojoj stoji da je Rebi’u ibn Hejsema, koji je noći provodio u ibadetu, njegova majka upitala: ‘’Sine, zašto ne spavaš?’’ On je odgovorio: ‘’Majko, onaj ko dočeka noć, a boji se da mu noga ne posklizne na velikom Danu, on ne može spavat.’’ Zabrinuta zbog njegovog stanja, stalnog plača i noćnog bdijenja, upitala je: ‘’Sine, da nisi možda ubio nekoga, pa se kaješ zbog toga?’’ ‘’Jesam, majko’’, odgovorio je. Majka ga je ponovo upitala: ‘’Reci mi sine koga si ubio da odem njegovoj porodici i zamolim ih da ti oproste, jer tako mi Allaha da te vide kako uplakan i budan dočekujš zoru, oprostili bi ti.’’
Rečeno je Zejdu ibn Mezidu: ‘’Šta je s tobom, stalno te vidimo uplakanog i prestrašenog?’’ Odgovorio je: ‘’Allah mi je obećao, ako mu budem nepokoran da će me u džehennem baciti i zatvoriti. Tako mi Allaha, da mi je zbog mojih grijeha obećao da će me baciti i zatvoriti u banji (kupatilu), plakao bih dok mi suze ne bi presušile.’’
Prenosi se da je Amid Eš-Šami mnogo plakao i podizao glas u mesdžidu, a suze su mu kvasile zemlju. Ljudi su se požalili namjesniku na Amidovo ponašanje, pa ga je on pozvao na razgovor i rekao mu: ‘’Čuo sam da ti svojim plačem i naricanjem ometaš druge ljude dok klanjaju. Malo se smiri i ušuti dok ljudi ne završe namaz.’’ On je istog trenutka zaplakao i rekao: ‘’Tuga na Sudnjem danu natjerala me na obilne suze. One su za mene predah od te tuge.’’ Ata’ Es-Sullemi je kritikovan zbog stalnog plača, pa je rekao: ‘’Kad se sjetim stanovnika vatre i patnje u džehennemu, ja sebe zamislim među njima i to me tjera na plač, pa kako onda onaj koji radi djela stanovnika vatre ne plače zbog toga.’’
