Supruga koja se pokorava svome mužu…

Preveo: Jasir F. Dizdarević
Svaki supružnik želi iz dubine svoje duše da sreća leprša iznad njegove kuće, a radost da stanuje među članovima njegove porodice. Ali od stvari koje raspršuju sreću, odnoseći je u napuštenost zaborava i odgone radost, zamjenjujući je tugom, je odnos žene spram supruga kao da je njegov suparnik; ne vidi osim svoje mišljenje; niti se odaziva osim onome što se podudara sa njenim prohtjevima; od muža traži da udovoljava njenim zahtjevima i da joj ispunjava želje, u protivnom se ražalosti; uz to želi da on ne zaboravlja kako je ona naviknuta na neke stvari, pa ne bi smio da to ignoriše i zanemari.
Žena sa ovakvim razmišljanjem razara svoju kuću, pretvarajući je iz naseljene građevine, pune života i napretka u pustu ruševinu; naklonost i ljubav u preziranje i neprijateljstvo; a harmoniju i simpatije u galamu i mržnju. Ovo uglavnom dovodi do rasipanja i rasturanja njene djece, ako ih je imala. Čestita supruga je ta koja zapazi “rupu”, kroz koju ulazi svađa i razdor u njenu kuću, pa je začepi; i koja oštroumno pronikne u postupak koji ljuti njenog muža, pa taj gest preduhitri i odstrani; a od postupaka koji najčešće prevrnu brak iz blagostanja u mržnju i nesreću jeste osjećaj žene i njeno ponašanje kao da je ravnopravan suparnik svome mužu.
Sestro muslimanko… U braku su ogromne mudrosti i plemeniti ciljevi i on je ibadet (robovanje Allahu), posredstvom kojeg se svaki musliman i muslimanka približavaju svome Gospodaru. Brak je blagodat od Uzvišenog Allaha za muškarca, a, takođe, i za ženu. Osnova braka u islamu je pojava i utjelovljenje ljubavi, intimnosti, tjelesne i duhovne bliskosti, te nesebičnosti između supružnika. Poslušaj, sestro muslimanko, riječi našeg Uzvišenog Gospodara: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” {Er-Rum, 21}
Da bi ta ljubav bila ustrajna, a bračna zajednica očuvana i postojana, naš Gospodar je dao da i čovjek i žena posjeduju prava naspram drugog, pa kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, – samo, muževi imaju prednost nad njima za jedan stepen.” {El-Bekara, 228}
Ti, sestro, imaš mnogo prava koje je tvoj muž obavezan ispoštovati spram tebe, čak će biti nepokoran i griješan kod Allaha Uzvišenog, ako ne bude ispunjavao te obaveze. Ali sada govorimo njegovom pravu, koji je obaveza i dužnost na tebe. Od dokaza veličine ovog prava i njegove važnosti je da žena neće ući u Džennet svoga Gospodara, ako ga ne bude ispunila, niti će imati sreću dunjaluka i ahireta, ako ga ne ispoštuje.
To pravo je njena pokornost i poslušnost mužu, koji joj čini dobročinstvo sa ispunjavanjem svojih obaveza spram nje. Takođe, da od nje ne sluša ružne riječi i da ne vidi osim pristanak na svoje želje i potrebe. Od Enesa, radijellahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno insanu da učini sedždu drugom insanu, a da je to dozvoljeno naredio bi ženi da učini sedždu svome mužu, zbog veličine njegovog prava nad njom.” {Hadis je sahih. Bilježe ga Ahmed (3/158), En-Nesai (265) u djelu “Išretun-nisa”, i Bezzar u djelu “Medžmeuz-zavaid” (4/9).}
Pa koji dokaz vam treba, nakon ovoga, za visinu čovjekovog mjesta kod njegove supruge i veličinu njegovog prava nad njom?!
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu…” izrečene su zbog mnogih prava koje suprug posjeduje nad svojom ženom, te zbog njene nemogućnosti da mu uzvrati sa zahvalnošću. U ovome nalazimo izraz krajnje obaveznosti ženinog pokoravanja mužu, jer sedždu nije dozvoljeno učiniti nikome osim Allahu. {Mubarekfuri, “Tuhfetu El-Ahvezi” (323)}
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio da pokornost mužu bude od razloga od kojih će ovisiti ženin ulazak u Džennet. Od Ebu-Hurejre, Allah bio zadovoljan s’ njim, se prenosi da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako žena bude klanjala pet propisanih namaza, postila mjesec (ramazan), čuvala svoj polni organ i pokoravala se svome mužu ući će u Džennet na koja god vrata bude željela.” {Hadis je sahih. Bilježi ga Ahmed (1/191) od Ibn-Aufa; i Ibn-Hibban (4151) od Ebu-Hurejre, a on ima i druge puteve. Pogledaj: El-Mudžem’i (4/306).}
Pokoravanje mužu je sastavni dio lijepog morala i to je bit i smisao života čestite supruge, te stožer i osnova njene sreće na ovom i budućem svijetu. Kada se žena muslimanka pokorava svome mužu, izbjegavajući njegovo uznemiravanje i čineći sve da on bude zadovoljan, tada je i Allah Uzvišeni zadovoljan sa njom i na dunjaluku i na ahiretu.
Sestro muslimanko… Količina tvoje pokornosti mužu je pokazatelj tvog uspjeha u bračnom životu, jer onoliko koliko tvoj muž bude osjećao da mu se pokoravaš za toliko će se uzdignuti i povećati i tvoj ugled kod njega, kao i njegova ljubav prema tebi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je podučio žene vjernice da put do Dženneta počinje sa pokornošću mužu, nakon pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Dođi da razmotrimo ovaj Vjerovjesnikov hadis: Od El-Husajna ibn Muhsina se prenosi da je njegova tetka došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radi neke svoje potrebe. Kada je završila Vjerovjesnik je zapita:
– Imaš li muža?
– Da – odgovori ona.
– Kakva si prema njemu?
– Ne napuštam ga dok se ne umorim od njega – reče žena.
– Gledaj gdje si kod njega, jer je on tvoj Džennet, a i tvoja vatra!
{Hadis je hasen. Bilježe ga Ahmed (4/341 i 6/419), Ibn Ebi-Šejbe (4/304), En-Nesai (76, 77, 78) u djelu “Išretun-nisa'” i El-Hakim (2/189), a rekli su da je sahih: Ez-Zehebi, Et-Taberi (25/183) u djelu “El-Kebir” i El-Bejhaki  (7/291) u svom “Sunenu”.}
Promisli dobro o Vjerovjesnikovim riječima: “On je tvoj Džennet, a i tvoja vatra.” Sa tvojim pokoravanjem njemu on je tvoj Džennet, to jest razlog tvoga ulaska u Džennet, kao i drugi razlozi koje ljudi poduzimaju kako bi došli do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Razmisli, takođe, i o njenim riječima: “Ne napuštam ga…” to jest: ne odustajem i ne smanjujem svoju pokornost i služenje njemu. Ovako se ponaša čestita žena koja želi Allaha, Njegova Vjerovjesnika i vječnu kuću.
Sestro muslimanko… Imaj na umu da su tvoji napori u pridobivanju muževljevog zadovoljstva i ispunjavanju njegovog srca srećom osobine koje svaki muškarac želi da ima kod svoje životne saputnice.
Između supružnika se često dešavaju razmirice i konflikti, a na tebi je da ih ublažiš i pronađeš najkraći put za njihovo rješenje. Možda si ti i u pravu vezano za stav koji zastupaš, a koji se sukobio sa mišljenjem tvoga muža, ali u tom slučaju je na tebi i ni na kome drugome, da ne žuriš sa donošenjem određenog suda, imajući na umu da tvoj suprug zbog nekog razloga nije shvatio onako kako si ti shvatila. Ovdje dolaziš ti do izražaja. U ovakvim konfliktnim i sličnim situacijama trebaš da smiriš svoga supruga, pa tek nakon izvjesnog vremena, kada se razvedri i raspoloži, da mu objasniš svoj stav uz izražavanje želje za svakim dobrom i njemu i sebi, jer je on tvoj životni saputnik i on ti je najpreči.
Poslušaj neobičnu priču koja se prenosi kao primjer uspostavljanja sreće, mira i blagostanja nakon što se srca učvrste i stabilizuju, duše uspokoje i smire, a život dođe u stanje zadovoljstva i radosti.
Prenosi se da je jedan od arapskih plemića po nadimku Ebu-Hamza bio oženjen sa ženom od koje je želio da dobije dječaka, ali desilo se upravo suprotno. Rodila je djevojčicu.
Kao što je poznato, predislamski Arapi su voljeli mušku djecu, a žensku su prezirali do te mjere da bi se neki od njih gordo hvalisali kako će svoju žensku čeljad živu zakopati. Ljudi bi onome ko bi dobio kćer govorili: “Bog vas spasio njene sramote, a tazbina neka joj bude grobna raka.”
Nakon što je obavješten da mu je žena rodila žensko dijete, Ebu-Hamza, u velikoj srdžbi zbog toga, napusti njenu kuću. Prođe od toga dana čitava godina i on jedanput slučajno naiđe pored njenog doma. Do njega je dopirala pjesma kojom mu je supruga zabavljala dijete: 

»Šta se Ebu-Hamzi desilo?
Doći mu k’ nama nije milo.

Već kraj naše kuće prolazi,
Al’ nama više ne dolazi.

I to što mu se sin ne rodi
Njega baš u srce pogodi.

Žensko mi bi u trbuhu mom,
Al’ ja ne odlučivah o tom.

Mi uzimamo što nam se da,
Baš kao bašča od vrtlara.

Ono što u zemlju posije
To mu iz njive i prispije.«

Nakon ovih stihova njega preplavi osjećaj očinske ljubavi i prisjetivši se uspomena na porodično gnijezdo uđe u kuću. Iz dubokog poštovanja i kajanja poljubio je svoju suprugu u glavu, a zatim i njihovu kćerku. I tako je sa tim jednostavnim riječima vraćena harmonija i radost u kuću ovog bračnog para.

Ti, sestro, svaki puta kada se zapali buktinja razdora, možeš da izađeš iz te situacije kao pobjednik i učiniš da te muž nakon toga još više zavoli, ali samo ako uspiješ da mu vratiš osmjeh na lice i smiraj u srce. Ovo je istina. Ti si u stanju da usmjeriš svoga supruga ka ispunjenju tvojih vlastitih želja, ako mu dadneš ono što mu treba, a to je: da ga slušaš i pokoravaš se njegovim naredbama.
Tvoja želja je da te muž učini sretnom i veselom, a život da ti ispuni radošću i vedrinom. Ali kako da se nadaš tom cilju ako ne možeš osvojiti njegovo srce i zadobiti njegovu naklonost i dopadanje?
Čestita supruga čini sve da njen muž osjeti kako je značajan kod nje i da joj je prijeko potreban kao što joj je potrebna voda i hrana. Ona poznaje svoje obaveze spram muža i nije joj potrebno napominjanje i pojašnjavanje prava koja on posjeduje kod nje.
Čestita supruga ima u vidu da njen muž može i da pogriješi, jer nije bezgriješno biće, ali će ona širinom svoga uma i svojom mudrošću znati kako da ga sačuva, rješavajući problem koji se spustio na njenu kuću. Ona bira odgovarajući momenat i prikladan način za ispravljanje greške koju je načinio njen bračni drug. Ona je širokogrudna i nije zlopamtilo. Ne memoriše negativnosti koje se dogode i izmaknu njenom suprugu sve dok to ne prelazi u brigu i nemir.
Čestita supruga zna da je njen muž nju oženio iz ljubavi, te zato, i pored razilaženja u mišljenju koje se zna desiti, ona to ne smeće sa uma, kao ni činjenicu da ju je muž izabrao za brak iz dubokih osjećaja i neizmjerne želje za njom. Ona teži ka zadovoljstvu svoga muža i marljivo se zalaže za postizanje istog, trudeći se i radeći sve ono što on voli, pa makar ona i prezirala neke od tih stvari, a sve radi želje da mu iskaže svoju ljubav i naklonost.
Čestita supruga nakon svakog spora i prepirke koja se desi između nje i njenog muža priupita samu sebe: “Šta ga je od mojih postupaka navelo da kaže to što je rekao ili da uradi to što je uradio?” Ona pretražuje svoje nedostatke i otkriva svoje greške prije nego li joj neko drugi ukaže na njih. Treba da zapita samu sebe: “Da li je bolje da prećutim i odložim raspravu? Da li je preče da ga ne isprovociram sada? Da li je pristojnije da sa njim vodim dijalog tako i tako?” To je čestita supruga koja se ophodi sa svojim mužem kao da nikako ne može bez njega.
Predajem ti na čitanje sljedeće redove i ostavljam te da razmisliš o njima. Kada je Esma’ ibn Haridžeh udavao svoju kćerku ušao je kod nje na dan svadbe i rekao joj: “Kćerkice moja, možda su žene preče da ti daju savjet, a mora ti se dati. Budi svome mužu robinja, biće ti rob. Ne pretjeruj u približavanju njemu, pa da mu dosadiš ili da on tebi dosadi, niti se udaljavaj od njega da mu postane teško i budi mu kao što rekoh tvojoj majci: 

»Prihvati mi ispriku med’nu.
Moju ljubav vječnom učini.
Ne izusti ni riječ jednu
kada sam u srdžbe žestini.

Nemoj me kao def lupkati.
Težak mi je prepirke danak.
I nemoj mi strune trgati,
jer ne znaš ti šta je rastanak.

I zanos i uvredu poznam.
Al’ u srcu jedno ostaje.
Nepravda gasi ljubavni plam’
i on u pepelu nestaje.«”

{Behdžetu-l-medžalisi (3/56), Muhadaratu-l-udeba’i (2/33)}

Čovjeku se može desiti da odstupi od pravičnosti i pogriješi spram svoje supruge do te mjere da izgovori riječi razvoda, ali ako se ona strpi i ne pokaže prezir, ni mržnju, niti neprijateljstvo prema njemu, on će se u kratkom vremenu pokajati i osjetiti svu tegobu nesreće u koju je sam upao.

Obrati pažnju na sljedeći događaj: Abdullah ibn El-Adžlan je pustio svoju ženu u trenutku kada mu je šejtan zaposjeo srce, a srdžba okupirala razum. Njegova supruga je šutke otišla, u miru i tišini, bez upuštanja u raspravu i svađu sa njim. On je odmah uvidio grešku koju je počinio i pokajao se za taj posupak. Duboko se ražalostio, jer ju je silno volio. Svoju tugu i bol je opjevao poezijom od koje ću spomenuti samo par stihova: 

»Kad’ sam se sa Hind razišao
sebi oprosta nisam dao.

Bez poroka je ona bila
i šuteći me napustila.

Pokajah se iz same duše;
iz oka se suze prosuše.

Saznah šta je tuga tada,
dok niz lice biserje pada.«

Koliko muževa je nepromišljeno izgovorilo riječi razvoda u buktinji lakomislenosti ili u nerazumnoj i hirovitoj potrazi za novom strasti, pa su opozvali tu svoju odluku i vjerolomno prekršili ugovoreno, a islam je čist od svega toga. To čak nema veze ni sa čovječnošću, niti častoljubljem.

Ženi pripada obaveza da se sa svakim problemom koji se pojavi u njenoj kući ophodi mudro i razumno kako bi njen dom uvijek bivao ugodnim i pitomim mjestom i kako se ne bi pretvorio u opustošenu razvalinu.
Iz knjige: “Čestita supruga” (drugi dio), Napisao: Medždi F. Es-Sejjid,
Sa arapskog preveo i stihove prepjevao: Jasir F. Dizdarević.
Izvor:minber.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close