Sva moja čekanja

Jedva čekam da mogu otići biciklo voziti. Kad se vremenskim prilikama pozitivno iznenadim, jer sam tih dana zaboravila prognozu provjeriti, pa spontano odlučim da me sunce na točkovima miluje čitav dan, samu.

Jedva čekam da mogu rahat kafu s prijateljicom popiti, malo dalje od trenutnog mjesta boravka i malo duže od prosječnog vremena između dva podoja.

Maštam o tome da se prepustim slatkom zovu sna i tople, mekane dekice, mnoogo duže nego što me, ipak, sramota priznati.

Mnogo je stvari na mojoj listi čekanja. Knjige, posjete.. Planovi, želje, ciljevi… Čak i dekorativna kozmetika čeka da bude iskorištena, u jednom od onih dana kada poželim biti oku ugodna. Kosu koja čeka da bude namještena u nešto više od neuredne punđe valjda ne trebam ni spominjati..

Čekaju tako moja čekanja, a uporedo rastu i moji dječaci. Primijetim to tek kada im okraća trenerčica ili otijesni majica.. Kada ono malo uradi nešto što dotada nije ili kada veliki odjednom ima odlične replike na moje zahtjeve. Budem nakratko svjesna prolaznosti vremena, posebno ovog provedenog s malom djecom. Brzo, prebrzo dođe vrijeme kada više nisu mali. A šta onda?

Scena u kojoj gledam njihove bebeće slike dok mi niz obraz klize suze nostalgičarke mi se čini jako izvjesnom. Već sada mi stoje u rubu oka pri pomisli da će sve ovo proći..

Proći će noćna buđenja, pratnje do wc-a, proći će čak i 1001 tantrum dnevno. Postat će, ako Bog da, samostalniji, zreliji. Imat ću pregršt vremena za spontane vožnje biciklom, bit će mi muka od kafa, a bit će da ni dekica i popodnevni drijemež nisu kakvim se čine. Proći će i ovaj, ruku na srce, najzahtjevniji period života. Ali proći će i najljepši, najdraži, najsmisleniji, najnagrađivaniji.

Mi u ovom periodu života udaramo temelje ličnosti naše djece i njihove emotivne stabilnosti. Nikad više naša djeca neće biti mala i u većoj potrebi za nama.. Od toga kakve navike steknu i kakav karakter izgrade će uveliko ovisiti i harmoničnost čitave porodice..

Pored preživljavanja, u majčinstvu valja i uživati – ponavljam to sebi svaki dan. Trudim se da sva moja čekanja zatvorim u jednu veliku mentalnu kutiju želja i nadanja u koju vrlo rijetko zavirim. Svjesna sam da mi samo skreće pažnju sa puno važnijih stvari.

Sve u svoje vrijeme, rekli bi stari. Zato, ljubimo tu našu “muku” trenutnu, najljepša je na svijetu!

(Ostatak tekstova možete pronaći na: https://smotuljakradosti.wordpress.com/)

divithana.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close