Titovi komunisti oteli vakufe u vrijednosti od 750 miliona maraka
Pod geslom “da zemlja pripada onima koji je obrađuju”, nova komunistička vlast je Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. augusta 1945. godine, koji je donijela Privremena Narodna skupština Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), oduzela ogromne komplekse zemljišta. Oduzimanje zemlje vjerskim zajednicama obrazloženo je, između ostalog, izgradnjom budućeg jedinstva jugoslavenskih naroda. (1)
Članom 8. stavom 1. određen je maksimum zemljišta koji su mogle zadržati vjerske zajednice za svoje potrebe, dok je sve ostalo pripalo državi: “Bogomoljama, manastirima i verskim ustanovama mogu se prema mesnim uslovima, u svakom pojedinom slučaju ostaviti bašte, vinogradi, voćnjaci, njive, utrine i šume najviše do 10 ha ukupne površine za izdržavanje ili za humane ustanove i narodne skupove.
Ako su ove ustanove većeg istorijskog značaja, može im se ostaviti u vlasništvo najviše do 30 ha obradivog zemljišta.” (2) Ovim je zakonom ekonomska osnova vjerskih zajednica gotovo uništena i one su bile prisiljene da žive od dobrovoljnih davanja svojih vjernika i dijelom od državne pomoći.
Iako vlast, u principu, nije pravila razliku među vjerskim zajednicama, njihov položaj u novoj državi, osim specifičnosti svake vjerske zajednice ponaosob, i njihovi odnosi s državnim organima zavisili su u velikoj mjeri i od unutrašnjih političkih odnosa, ali i od međunarodnih političkih kretanja, odnosno od međunarodnog položaja Jugoslavije. Nakon Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. augusta 1945. godine slijedi niz zakona koje je donijela nova vlast i koji se odnose i na oduzimanje vakufskih dobara koja su pripadala Islamskoj zajednici. (3)
Završni udarac vakufima zadan je Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta 1958. godine. Tada je Islamskoj zajednici, prema podacima Vakufske direkcije, oduzeto 11.324 vakufa (dućana, džamija, grebalja, kuća, stanova, zgrada, mekteba) ukupne površine 30.342.496 m2.
Šteta nastala usljed nacionalizacije vakufskih stanova i poslovnih prostora procjenjuje se na 744.000.000,00 KM. (4)
Iduće 1959. godine ukinuta je Vakufska direkcija i svi organi vakufskomearifske uprave, jer je Islamska zajednica ostala bez imovine i preživjela je samo zahvaljujući dobrovoljnim prilozima njezinih pripadnika.
“Naročito je stradala vakufska imovina u Sarajevu. Gradski narodni odbor odmah po završetku rata, juna 1945. godine, obrazuje komisiju za rušenje dućana na Baščaršiji, čemu se odmah i pristupilo kroz takozvane radne akcije građana, da bi rušenje Baščaršije bilo nastavljeno sve do proljeća 1950. godine. U tom su vremenu u potpunosti porušeni cijeli blokovi dućana oko Kolobare hana, Gornje i Donje trgovke, blokovi dućana oko Halača i Abadžiluka, dućana sa sve četiri strane Brusa-bezistana, te cijela jedna mala čaršija od današnjeg Sebilja prema sjeveroistoku do Sagrdžija i ulice Safvetbega Bašagića. Tom je prilikom do temelja srušeno 246 dućana, neki od njih s magazama. (…) Riječju, nad vakufskom imovinom tokom socijalističke Jugoslavije napravljen je pravi zločin i pljačka bez presedana u prethodnim historijskim periodima, ma kako oni znali biti teški i pogubni po grad Sarajevo.” (5)
Priredio: Resul S. Mehmedović
Izvor: Dio izlaganja prof.Enesa Durmiševića na naučnom skupu “Vakufi u Bosni i Hercegovini” iz 2011. godine.
Dialogos.ba
