TOKOM OPSADE SREBRENICE ZLOČINCI SU REZALI I PRODAVALI UŠI UBIJENIH MUSLIMANA

Ratni dnevnik i koncentracioni logor Ujedinjenih nacija u Potočarima…

Jugoslavenska narodna armija, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije i oružane formacije paradržavne tvorevine Srpske republike Bosne i Hercegovine su u proljeće 1992. zauzele najveći dio istočne Bosne (Bijeljinu, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Srebrenicu, Rogaticu, Rudo, Višegrad, Čajniče i Foču) i izvršile brojne zločine nad Bošnjacima, uključujući i genocid.

Prilikom zauzimanja Srebrenice29 (18. aprila 1992) i nakon okupacije i uspostavljanja srpske vlasti ubijeni su, zaklani i zapaljeni (u zapaljenim kućama živi izgorjeli) brojni Bošnjaci – civili, uglavnom stariji muškarci i žene (u jednom stanu, primjera radi, ubijena je porodica Sulje Suljića: roditelji – muž i žena – i dva sina), i opljačkane i zapaljene mnoge kuće, kao i drugi civilni objekti (robna kuća, prodavnice i drugi) – sve je opustošeno (opljačkanu bošnjačku imovinu zločinci su odnosili i u Srbiju). Najveći broj stanovnika je uspio izbjeći iz svojih stanova i kuća – povukao se u okolna brda i šume.
U proljeće i ljeto 1992. srpski agresor i njegovi kolaboracionisti i petokolonaši iz Republike Bosne i Hercegovine su u istočnoj Bosni ubili, poklali i spalili na stotine i na hiljade civila (Bošnjaka), prisilno protjerali na desetine hiljada, na hiljade je prošlo užase i stravu koncentracionih logora, silovali su mnoge žene i djevojčice, opljačkali, porušili i uništili brojne civilne objekte, uključujući i objekte Islamske zajednice, itd., itd. Srpska genocidna ideologija, politika i praksa na primjeru istočne Bosne potvrđuje činjenicu da je većina Srba – srpskog stanovništva, po raznim osnovama i na razne načine, bila uključena u srpski genocidni projekt o istrebljenju Bošnjaka. Nažalost, Srbi su masovno podržali, prihvatili i učestvovali u genocidu nad Bošnjacima, pri čemu je postojao konsenzus srpskog naroda za genocid – u genocidu je učestvovala gotovo cjelokupna srpska zajednica (od političke, intelektualne i crkvene elite, do općinskih činovnika i seljaka). Bošnjaci su 9. maja 1992. uspjeli osloboditi Srebrenicu i okolna područja od okupacije. I pored značajnog teritorijalnog proširenja u istočnoj Bosni, uključujući Cersku i Konjević-Polje (sa oko 900 km2), enklava je sve vrijeme bila izolovana i stalno napadana iz Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i njenih kolaboracionista i petokolonaša iz Bosne i Hercegovine. Slobodne teritorije srednjeg Podrinja – općine Srebrenica (Sućeska, Potočari, grad Srebrenica, Osmače i druga mjesta), Vlasenica (Cerska), Bratunac (Konjević-Polje) i Zvornik (Kamenica) – svakodnevno su teškom artiljerijom napadane i izložene granatiranju, pri čemu je od hiljada granata ubijeno na stotine civila, među kojima i žena i djece. U ljeto 1992. Srpske snage, uključujući i Vojsku Jugoslavije, koja je artiljerijskim oruđima svih kalibara granatirala slobodna područja općina Zvornik, Srebrenica i Bratunac, svakodnevno su napadale slobodne teritorije srednjeg Podrinja, s ciljem da u potpunosti ovladaju rijekom Drinom. Ubijali su i palili “sve ispred sebe, bacali bombe u kuće i pucali … sela su bila uništena do temelja, Žanjevo, Tegare i još sedam – osam”. Ubijeno je, po priznanju Slobodana Mišića iz Vranja, jednog od zločinaca, “oko četiri do pet hiljada Muslimana. Samo u šumi u selu Tegare ubijeno je više od hiljadu ljudi za tri-četiri sata”, pri čemu su zločinci
“rezali i prodavali uši ubijenih Muslimana …”. Srebrenica je u proljeće i ljeto 1992. postala stjecište brojnih bošnjačkih prognanika iz susjednih općina: Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Rogatice, Han-Pijeska, Višegrada i drugih. Svi su oni pred napadima srpskih snaga bili prisiljeni napustiti svoje domove, bježeći iz svojih spaljenih sela, tražeći spas u srebreničkom kraju. Broj novih stanovnika Srebrenice rastao je iz dana u dan. Tako je, primjera radi, u drugoj polovini maja 1992. u Srebrenici smješteno oko 10.000 protjeranih Bošnjaka. Od maja 1992. najveći broj Bošnjaka u Srebrenici činili su prisilno protjerani civili i civilno stanovništvo (sela i gradova) iz istočne Bosne.

Od decembra 1992. do marta 1993. broj stanovnika Srebrenice povećan je s 40.000 na 80.000. U prvoj polovini januara 1995. u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, iz susjednih općina bilo je 16.418 stanovnika (8.458 iz Bratunca, 5.770 iz Vlasenice, 1.311 iz Zvornika, 363 iz HanPijeska, 280 iz Višegrada, 191 iz Rogatice i 45 iz ostalih općina). U srednjem Podrinju je u jesen i zimu 1992, pored stalnih napada od strane srpskih snaga, uključujući i svakodnevna granatiranja iz Srbije i napade iz jakih pješadijskih snaga iz Savezne republike Jugoslavije, “velika glad vladala u muslimanskim selima”, od čega su mnogi civili umrli. Srbi su gladnim Bošnjacima u potrazi za hranom postavljali zasjede i ubijali ih. Vojska Jugoslavije je otvarala artiljerijsku i tenkovsku vatru po civilima koji su tražili i kupili hranu, kao što je to, primjera radi, na području Fakovića, od čega su mnogi ubijeni i ranjeni. Srpske snage su oktobra 1992, s ciljem “da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”, u Podrinju pokrenule ofanzivu u toku koje su, ne poštujući rezolucije Ujedinjenih nacija, avijacijom borbeno djelovale na (slobodna) područja općina Srebrenica i Bratunac. Tako je 10. oktobra 1992 (srpski) agresor borbeno djelovao na Konjević-Polje i Cersku (općine Bratunac i Vlasenica), od čega su mnogi civili (Bošnjaci) ubijeni i ranjeni, a materijalna razaranja ogromna. Djelujući artiljerijom i avijacijom, agresor je uništavao i rušio sve pred sobom. Kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadima, na tromeđi općina Vlasenica, Bratunac i Zvornik, uz dejstvo avijacije, agresor je izvršio brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

General Mladić (komandant 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije i komandant Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske”), u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom, 19. Novembra 1992. izdao je naređenje osvajačkog i genocidnog karaktera, posebno prema Podrinju i Bošnjacima na tom području. U DIREKTIVI OP. BR. 4 (“NAREDNA DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE”), a polazeći od ocjene “da nisu u potpunosti razbijene neprijateljske grupacije u širem rejonu Goražda, Žepe, Srebrenice i Cerske”, Drinskom korpusu je izdao naredbu o izvršenju genocida “na širem prostoru Podrinja”. Ta naredba glasi: “NA ŠIREM PROSTORU PODRINJA IZNURAVATI NEPRIJATELJA, NANOSITI MU ŠTO VEĆE GUBITKE I PRISILITI GA DA SA MUSLIMANSKIM STANOVNIŠTVOM NAPUSTI PROSTORE BIRČA, ŽEPE I GORAŽDA.” Pri tome je predviđeno “PRETHODNO PONUDITI RAZORUŽAVANJE BORBENO SPOSOBNIH I NAORUŽANIH MUŠKARACA, A AKO NE PRISTAJE – UNIŠTITI IH” /velika slova u originalu – prim. S. Č./. Pet dana kasnije, 24. novembra 1993, pukovnik Vojske Jugoslavije Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa “Vojske Republike Srpske”, na osnovu navedene naredbe (DIREKTIVA BR. 4) generala Mladića i “procjene situacije”, donio je Odluku za dalja dejstva, kojom je iskazao otvorene osvajačke (teritorijalne) i genocidne namjere i ciljeve prema istočnoj Bosni i Bošnjacima, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi kao takvoj. Tom odlukom trebalo je, pored ostalog, “glavnim snagama i sredstvima, uz primjenu aktivnih borbenih dejstava, nanoseći neprijatelju što veće gubitke, iznuravati ga, razbiti ga ili prisiliti na predaju, a muslimansko stanovništvo prisiliti da napusti prostor Cerska, Žepa, Srebrenica i Goražde”

Operaciju je, radi “ostvarivanja cilja srpskog naroda, a to je ostvarenje i stvaranje srpske države na ovim prostorima”, trebalo “izvesti u dvije etape u neograničenom vremenu trajanja”: – “U prvoj etapi, u trajanju od 20 do 30 dana, razbiti snage neprijatelja ili prisiliti ih na bezuslovnu predaju u rejonima: Cerska, Konjević-Polje, Žepa i neposredno blokirati Olovo”, a – “U drugoj etapi razbiti snage neprijatelja i osloboditi /odnosno zauzeti – prim. S. Č./: Srebrenicu, Goražde, Olovo i Kladanj i otvoriti koridore prema Saveznoj republici Jugoslaviji i istočnoj Hercegovini, kao i očistiti prostor u zoni odgovornosti Korpusa od zaostalih neprijateljskih grupa …” Na području srednjeg Podrinja, posebno Bjelovca i Skelana, u skladu sa navedenim direktivama oficira Vojske Jugoslavije (generala Mladića i pukovnika Živanovića), a “radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju”, locirane su jake srpske snage, među kojima i artiljerijske jedinice velikih kalibara s velikom razornom moći, uključujući i iz Savezne republike Jugoslavije, koje su (krajem 1992) pokrenule veliku ofanzivu prema Srebrenici, u kojoj je sredinom decembra Vojska Jugoslavije, pored ostalih oruđa i oružja, po civilima i civilnim objektima koristila i avijaciju, pri čemu su u Srebrenici, pored ostalog, srušeni brojni civilni objekti (robna kuća, Opština, Sud, zatim Banja Guber i druga naselja, uključujući i sela Pirići i Poloznik

Slobodne teritorije srednjeg Podrinja (Srebrenica, Kamenica, Konjević-Polje i Cerska) su (od maja 1992) bile u potpunoj opsadi i fizički odvojene od drugih slobodnih teritorija. Srpske snage su, svakodnevno dejstvujući (teškom artiljerijom, snajperima, kao i avionima) po civilima i civilnom stanovništvu i civilnim objektima, to područje držale u opsadi. Srbi su, u skladu sa svojom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, zabranili dopremanje hrane. Civili su umirali od gladi. Izgladnjeli narod Srebrenice je svakodnevno demonstrirao pred zgradom Ratnog predsjedništva, očajnički tražeći hranu. Izgladnjivanje Bošnjaka u opsadi je bila svakodnevna pojava – kontinuirana politika i praksa srpskog agresora, čiji je krajnji cilj bilo uništenje Bošnjaka. Zbog toga je agresor opstruirao i konvojima UNHCR-a zabranjivao dostavu humanitarne pomoći Bošnjacima Srebrenice i drugim područjima u opsadi. Riječ je, pored ostalih, i o sljedećem aktu (actus reus) zločina genocida: “namjerno naturanje grupi teških životnih uvjeta sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja.”

U Srebrenici je u toku zime 1992-1993. bilo veoma teško – vladala je užasna atmosfera. Civili su, uključujući i djecu, danima gladovali. U zločinu (genocida) izgladnjivanja i iznurivanja Bošnjaka učestvovalo je, nažalost, i vojno rukovodstvo Ujedinjenih nacija – lično general Philippe Morillon (komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini – UNPROFOR, od septembra 1992. do jula 1993)

Izgladnjeli civili su, u potrazi za hranom, “išli po napuštenim i zapaljenim muslimanskim selima”, gdje su “brali rese od ljeskovog drveta i sušili ih, a onda pravili od njih hljeb”. Često su jeli zob, “ali ni nje nije bilo dovoljno”. “Poderane obuće i odjeće, po snijegu na temperaturi od minus petnaest stepeni” mnogi su morali ići da traže hranu i na udaljenosti od 20, 30 i 50 kilometara od grada i u dubinu teritorije koju je držao srpski agresor, kako bi donijeli nekoliko kilograma kukuruze. U potrazi za hranom nailazili su na srpske zasjede, od čega su mnogi ubijeni i ranjeni. “Ljudi su ginuli u potrazi za kilogram žita.

secretsof.world
obrada: www.bosanskadijaspora

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close