Tri ili jedna duša

Kur'an spominje tri vrste duša: smirenu dušu (nefs mutmainnah), sebekoreću dušu ( nefs lewwamah ) i dušu sklonu zlu (nefs emmarah). Kod nekih učenjaka možemo naići da čovjek posjeduje tri duše.

Po Dževziju, radi se o jednoj duši koja ima više svojstava pa se, imajući u vidu svako pojedino svojstvo, i naziva imenom tog svojstva. 
Tako se smirenom naziva, veli Dževzi, s obzirom na njezino smirivanje uz svoga Gospodara, na njezino obožavanje Njega.

Smirivanje ljudske duše ili njeno traženje smirenosti uz bilo šta drugo mimo smirenosti uz svog Stvoritelja, samo je obmana. Isto tako, njeno pouzdanje u nešto drugo mimo Stvoritelja je ljudska slabost. Ako bi čovjek svoj smiraj potražio čak i u svom znanju ili u svojim djelima, Allah će mu to oduzeti i lišiti ga toga, navodi Dževzi.
Šta znači ova smirenost koja je rezultat istoimene duše ukazuje nam tjeskobnost i nemir koje grijeh nosi u sebi. Tako, ako bi griješnik pretraživao svoje srce, našao bi da je ono puno strahova, nemira, tjeskobnosti. Ti naši strahovi nisu nam očigledni samo stoga što ih prekriva omama strasti i nehata uslijed našeg griješenja.

Svaka ljudska strast ima svoju omamu koja je snažnija od one koju ima vino. Stoga možemo vidjeti kako oni omamljeni strašću čine nešto što ne čini onaj koji je opijen vinom. Tevba donosi smirenost vjerniku koja je ekvivalentna tjeskobnosti i nemiru koje grijeh nosi u sebi.

Da bi približio značenje smirene i zadovoljne duše, Dževzi navodi da je Allah, dž.š., svakom čovjekovom organu odredio njegovo savršenstvo i njegov optimum. Tako je optimum čovjekovog srca, odnosno, radost i ozarenost duša je u našoj spoznaji i upućenosti svome Stvoritelju. Naše duše ni na koji način ne mogu postići smirenost, makar zadobile čitav svijet i ovladale svim njegovim znanjma, osim time da jedino Allah bude krajnji cilj naših nastojanja.

U kontekstu navedenog su Ibn Abbasove riječi da je smirena duša ona duša koja je iskreno predana Allahu.
Takva duša, u svojoj smirenosti i zadovoljstvu, je dalekovidnija. Ona bolje vidi i osjeća Allahove blagodati, a to su one blagodati od čovjekova smještanja u maternice njegove majke, pa do današnjeg časa. Najmanja od tih blagodati je naše udisanja jer svakog dana Allah nam dadne u tome dvadeset četiri hiljade darova. 
Kada bi Onaj koji je to darovao, veli Dževzi, zatražio od čovjeka da samo za jednu od njih položi račun, samo za nju bi mu otišla sva njegova djela.
Sebekoreća duša je ona kojom se zaklinje Uzvišeni Allah: „I kunem se dušom koja sama sebe kori „ ( LXXV:2)

Po jednima, to je ona koja se ne zadržava u jednom stanju ( izraz telewwum znači kolebljivost, neodlučnost, iz čega proizilazi da je to ona duša koja je veoma varijabilna). 
Drugi kažu da se radi o vjernikovoj duši ( imenica lewm znači korenje, prigovor ), da je to jedno od njoj imanentnih svojstava. Tako navode da je to duša vjernikova koja ga je najprije odvela u grijeh a potom ga stala koriti zbog toga. To korenje je rezultat vjerovanja, za razliku od nesretnika koji sebe ne kori.
Naposljetku, duša koja je sklona zlu ( emmarah ) je duša koja nalaže činjenje svakog zla što proishodi iz same njezine naravi.

Duša koja je sklona zlu na suprotnom je položaju od smirene duše, i na svako dobro koje je potakne od prve ova druga joj uzvrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarilo. Ova strasna duša je u stanju opčiniti čovjekov razum i srce, prikazati i najočitiju istinu u prezrenom smislu.

Stoga je na čovjeku da kontrolira svoju dušu/nefs, ona može da krene i jednim i drugim putem. Primjer Zulejhe čija duša nije mogla odoljeti Jusufovoj ljepoti je primjer nekontrolisanosti duše. Ona, čak ne pravda svoj nefs jer njezina duša želi Jusufa, ona ne može odoljeti svojoj strasti. Ta strasna duša je sklona zlu.

Za kratko ćemo našu pozornost usmjeriti na tekst sure Eš-Šems. Ako pažljivije analiziramo zakletve u suri Eš-Šems možemo nazrijeti svrhu zakletvi u isticanju čovjekovog dvojnog odnosa prema svojoj duši ili samom sebi, zavisno od našeg razumjevanja značenja pojma nefs. Uzvišeni Allah je stvorio dušu da može izabrati dobro ili zlo, može ići putem pravim ili stranputicom. Vrlo je zanimljivo pratiti u navedenoj suri polaritet objekata kojim se Allah, dž.š., zaklinje ( Sunce i Mjesec, dan i noć, Nebo i Zemlja ), nasuprot Božije jednoće. Duša/ nefs koja je objekat zaklinjanja nema polariteta u navedenoj suri ali ima dvojnost nadahnuća. Iz hadisa se može vidjeti da je melek pratilac smirene duše, a šejtan pratilac one koja je sklona zlu
Naime, Ademova, a.s., duša je izražavala ovaj polaritet težnji jer njegova težnja približavanja drvetu koje je bilo zabranjeno simbolizira slobodu koja ga iz čisto instiktivnog bića pretvorila u potpuno osamostaljeno ljudsko biće koje mi poznajemo. Zapravo, to zbivanje, nazivali ga mi Padom ili Izlaskom iz Dženneta, svejedno, znači novi stupanj ljudskog razvoja, otvaranje vrata moralnim promišljanjima.
Ovo navodimo iz razloga da bez obzira kako mi shvatali dušu, kao matrijalnu ili samo duhovnu supstancu, poistovjećivali ruh i nefs ili ne, razlike u stanjima duše nadolaze različitim njihovim svojstvima. Kada dođe u stanje usmjerenosti ka Allahovoj blizini tada dobiva naziv mutmainnah/ smirena, ona koja je postigla unutarnji mir. 
Ako, pak, dođe u stanje potpune usmjerenosti ka ljudskoj prirodi onda dobiva naziv emmarah / strasna duša koja je sklona zlu i navodi čovjeka na zlo. Cilj i svrha vjernikova života je da prečisti svoju dušu od potreba da se suprtostavlja Allahu, dž.š. Taj uspjeh On garantuje zaklinjući se sa sedam navedenih stvari. U protivnom, bićemo izgubljeni. 
Kao što se u pomenutoj suri Uzvišeni zaklinje sa polaritetom objekata ( dan-noć, Zemlja-Nebo, Sunce-Mjesec), tako postoji i polaritete ljudskih osobina ( zadovoljan-nezadovoljan, štedljivost-sebičnost, dobro-loše, halal-haram itd.)

Upravo na način polariteta osobina koje se mogu naći kod čovjeka, Dževzi objašnjava različita stanja duša. Navesti ćemo onu razliku između štedljivosti i sebičnosti.
Štedljivost je pohvalna karakterna crta, koja se rađa iz druge dvije karekterne crte – iz uravneteženosti i mudrosti. Uravnoteženošću se iznalazi mjera u pogledu nedavanja i davanja, dok se mudrošću svako od tog dvoga stavlja na njemu pripadajuće mjesto, koje mu je prilično. Tako se iz toga rađa štedljivost, ona je sredina u odnosu na dvije pokuđene ekstremnosti.

Sa druge strane, sebičnost je, pak, pokuđena karekterna crta. Ona proishodi iz negativnog mišljenja i slabosti duše ( nefs ) a dodatno ga podhranjuje šejtanovo strašenje sve dok čovjek ne postane uznemiren u smislu da nad nečim stane drhtati, da prema tom nečem bude halapljiv, iz čega se izrodi brana prema trošenju toga, strah da se ne ostane bez toga, kako to kaže Uzvišeni: " Čovjek je, uistinu, stvoren sa nemirnom naravi, kad ga nevolja snađe – ispunjen je samosažaljenjem, a kad mu se posreći – on to sebično zadržava ( od drugih )- (LXX:19,20,21)
Na isti način, polaritetom osobina koje se mogu naći u ljudskoj duši, kako je to učinio Dževzi, možemo nadugo objašnjavati osobine ljudskih duša.

Autor:Rifet Šahinović

Izvor: http://www.preporod.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close