Tužna i poučna ispovijest

Jedna žena kazuje: “Kao i svaka druga porodica, imali smo sluškinje, ali nijedna se kod nas, zbog ponašanja mog muža i njegove grubosti, nije mogla zadržati duže od dva-tri mjeseca. Prije 15 godina, kad su moja djeca, sin i kćerka, bila prilično malehna, kod nas je u posjetu došao neki mužev poznanik i doveo devetogodišnju kćerku da nas služi za veoma nisku plaću. Moj muž dočekao je svog poznanika gordo i umišljeno. Djevojčica je ostala plačući i preklinjući oca da je posjeti čim mogne. I eto, tako je ona započela svoj novi život s nama. Budila se prije moje djece da bi mi pomagala oko pripremanja doručka za njih; radila je sve druge poslove. Međutim, moj je muž i nju tukao. Molila sam ga da to ne čini, tim prije jer je ona veoma poslušna i predana u poslu, ali je on govorio da se kategorija ljudi, u koju spada ona djevojčica, mora redovno tući. Nakon nekoliko mjeseci otac ju je prestao posjećivati, a slao je nekog rođaka po zaradu. Kad je umro djevojčicin otac, odnos mog muža prema njoj uvelike se promijenio. Bila je izložena torturi i raznim oblicima nepravde. Često bi joj uskratio večeru, pa bi na počinak otišla gladna; ne sjećam se da je ikad otišla na počinak, a da nije zaplakala. Jednom, otišla je na zelenu pijacu i nije se vratila. Saznali smo da već dugo vremena održava vezu s nekim momkom koji je radio u obližnjoj mesnici… Napokon smo je našli i doveli kući, te smo je udarali, osim što moja kćerka to nije činila, nego je samo plakala i vikala: ‘Haram je to što radite!’ Moj muž poče i nju tući. S vremenom smo primijetili da djevojci stvari ispadaju iz ruku i da se spotiče dok hoda. Odveli smo je kod ljekara, koji je ustanovio da joj je vid mnogo oslabio… Međutim, mi je nismo štedjeli: tražili smo od nje da obavlja sve poslove koje je dotad obavljala. Jednom, otišla je i nije se vratila – nismo je ovaj put tražili. Nakon nekoliko godina, moj je muž penzioniran; ja sam ostala s njime premda je bio živčan da se njegovo ponašanje nije moglo podnositi. Veoma smo obradovani kad se naš sin oženio prelijepom djevojkom i kad je kasnije dobio sina. No, našoj radosti bio je kraj kad se ustanovilo da je dijete slijepo. Nakon svih pretraga, izgubili smo nadu da će mu ljekari vratiti vid. Moja snaha bojala se da će i drugo dijete biti slijepo, ali su joj ljekari rekli da je nemoguće da se to dogodi. I ona je zanijela, te rodila djevojčicu. U početku je sve bilo uredu, ali kad je djevojčica napunila sedam mjeseci, ustanovili smo da uvijek gleda u jednom pravcu. Odveli smo je oftamologu. Ustanovio je da djevojčica jako slabo vidi i da će, po svemu sudeći, oslijepjeti. Tad sam se počela sjećati nepravde koju smo nanosili djevojci koja je radila kod nas kao sluškinja. Počela sam se raspitivati o njoj i saznala da, premda slijepa, održava čistoću u nekoj džamiji. Ona mi se obradovala, a pogotovu se obradovala mojoj kćerci, koja ju je voljela i branila. Odvela sam je kući i smjestila kod nas. Sve to učinila sam ne bih li se, makar dijelomično, iskupila za nepravdu koju smo joj nanosili. O ljudi, nemojte nikom činiti nepravdu jer će vam Allah, dželle šanuhu, to vratiti!” (Šejh Sejjid el-Afani)

Abdurrahman Kuduzović

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close