Vaše srce neće biti isto nakon ove priče…

Hodala  sam  stepenicama zajedno sa svojom kćerkom Nur u slabo osvijetljenom hodniku. Ušla sam u prostoriju stidljivo  i na slabom arapskom jeziku  pozdravila sam sve sestre u sobi. Porodica  u tom sirijskom selu me pozvala na večeru, a uvijek sam se radovala takvim pozivima. Ne samo zato što sam napokon dobila priliku jesti dobro pripremljenu hranu, nego i zbog toga što sam imala priliku upoznati nove sestre na takvim susretima. Neke od tih sestara i njihove priče u ovoj ratom opustošenoj zemlji su me zapanjile, a neke su se ukorijenile u meni i zauvijek me promijenile.

Nakon što smo jeli, jedna sestra je dovela krhkog čovjeka i blago ga spustila na jastuke na zidu. Bila sam zatečena nurom koji isijava iz sestrinog lica. Zagledala sam se u nju, u čudu, zašto joj je lice sijalo  poput jakog svjetla. Brat je imao bijelu bradu koja skromno odmara na njegovom licu i mehkoću lica koja je nalikovala onom  u djeteta.

Ona ga je hranila supom, a on je, jedva pomjerajući se, polahko gutao. Pretpostavila sam da to mora biti njezin otac  o kojem vodi brigu, iako je izgledao premlad da bi bio njezin otac.

Kad sam se vratila  kući, nisam mogla zaboraviti  tu sestru i brata. Slučajno, našla sam se u njezinoj kući nekoliko sedmica kasnije, dok smo prolazili kroz selo. Ponovno  sam primijetila onog brata u njezinoj kući.

“Umm Muhammad, ko je on,  taj o kojem se brineš?”

“On je moj muž. Nije uvijek bio ovakav. U 80-ima moj suprug je bio član pokreta Muslimanske braće, bio je aktivan daija i hafiz Kur’ana. Kad  je Basharov otac oslobodio svoju nemilosrdnu silu protiv muslimana u Hami, moj suprug je bio uhapšen. Ostala sam sama s troje male djece. Gotovo deset godina, nisam imala pojma da li je on živ ili mrtav.

Ona je nastavila.

“Jednog dana vratio se kući. Baš kao što je sad. U zatvoru je bio teško mučen,  tučen nemilosrdno, mučili su ga elektrošokovima, i  bio je podvrgnut raznim psihičkim torturama tokom boravka u zatvoru. Iako  sam, godinu dana nakon što je pušten, bila  blagoslovljena sinom, njemu se zdravlje počelo pogoršavati iz godine u godinu. I danas, on ne može normalno funkcionirati. On se ne sjeća svoje djece, ne govori nikako,  jedva može shvatiti  šta se dešava oko njega. Pa ga ja hranim, kupam i brinem o njemu kao o malom dijetetu ”

Nisam mogla vjerovati šta je  sve ova sestra podnijela. Deset godina bez muža, a sada je  izgubila svoj ​​dom,  svoje bogatstvo, a  sada su izbjeglice na granici zemlje. Iako je njezin suprug  sada napokon s ​​njom, on nije njezin saučesnik u gubitku i boli koju je  ovaj rat  donio  njenoj porodici. On  ne može ni njoj,  ni djeci pomoći, pa čak  ni utješiti.

“SubhanAllaah, sestro, kako si uspjela sve ove godine?”

“Izabrala sam Kur’an, Allahove riječi,  da mi budu pratioc. Učila sam Kur’an svaki dan i svaki dan povećavala  svoje učenje. Našla sam učiteljicu da me poduči tedžvidu.  I subhanAllah, u vrijeme kada je moj muž pušten, ja sam već zapamtila čitav Kur’an i odhranila troje djece u njegovom odsustvu“

Ustala je i uputila se u kuhinju da pripremi  ručak. Čula sam je kako uči Kur’an sve  vrijeme. Ona je donijela zdjelu riže i supu. Nakon što smo pojeli,  pitala sam je još o njenom životu.

“Moj 16-godišnji sin je  poginuo prije nekoliko mjeseci. Sin koji je rođen nakon puštanja mog supruga  ”

Rekla je to s osmijehom i nisi mogao naći ni trunku tuge ni u jednom uglu njenih očiju.

“Želiš li pogledati šta se s njim dogodilo? Uhvatili su to sve na videu ”

Izvukla je laptop i potražila njegovo ime na YouTubeu. Pokazala mi je njegovu sliku koju je uslikala na dan kad je otišao na proteste. U videu se  vidi mladi maskirani muškarac kako izvlači ranjenika na ulici. Ali čim  ga je  doveo  na sigurno biva upucan i pada  na pločnik. Njezin sin je poginuo spašavajući  drugog. Dok je  majka gledala video  kako ubijaju njezinog sina, nije ni  trepnula, niti se rasplakala. Umjesto toga ona se nasmiješila, kao da gledate  trenutak u kojem  dobija nagradu.

“Je li tvoj suprug svjestan da je njegov sin ubijen?”

“Ne, on ne razumije. Ja  sam pokopala svoga sina i sjela na njegov  mezar i zamolila Allaha da ukloni svu tugu u mom srcu i On je to učinio.”

To je razlog zašto mi je lice ove majke bilo tako svijetlo. Njezina strpljivost, njezino pouzdanje u Allaha, njezina ljubav za Kur’an i njezine borbe i žrtvovanja na Allahovom putu su inspiracija.

“Postoji  jedan trenutak kada moj muž  progovori.”

“Oh, a kada je to?”

“Ja učim cijeli dan, džuz ili dva na dan. Bez obzira na to gdje sam kući, ako pogriješim pri učenju, on progovori i ispravi me”

Osjetila  sam  kako se dlake na mojim rukama dižu od divljenja prema njihovoj vjeri. To su sestre u ratu o kojima ništa ne čujemo. Čujemo o  boli i tuzi, ali rijetko čujemo o sestrama koje su okosnica otpora, koje su nadahnuće ne samo drugim ženama, ali i muškarcima u njihovom putu.

Preveo: Ammar Ljevaković

divanhana.com

 

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close