VJERSKI OBIČAJI BOŠNJAKA U RAMAZANU: KAKO SE NEKAD OGLAŠAVO IFTAR I SEHUR?

RAMAZANSKI OBIČAJI
Pripreme

Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini. To je mjesec posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Otuda se svaki musliman istinski raduje ramazanu i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima.
U svakoj muslimanskoj kuci, u kojoj se posti ramazan, vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo preko ramazana, ili se, van ramazana, u njima klanjaju samo neki namazi. Običaj je u nekim mjestima u nas da to dobrovoljno rade i obavljaju djevojke iz mahala i mjesta u kojima se te džamije i mesdžidi nalaze.
Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Ovdje čemo ukratko opisati one osnovne.

Oglašavanje početka i prestanka posta

Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina.
Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.
Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.

Iz knjige: “Vjerski običaji Muslimana/Bošnjaka”
Autor: Enver Mulahalilović.
Sarajevo: El-Kalem, 2013. 3. izdanje

akos

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close