Zaštitite vaš imetak zekjatom, liječite vaše bolesne sadakom i pripremite se dovom protiv nesreće

Piše: Dr. Muharem Štulanović

U narodnoj poeziji spominje se zekjat i obična milostinja (sadaka). Zekjat se spominje u vidu duga i neoprostive obaveze za koju će se posmrtno pitati u kaburu, kao što se navodi u pjesmi „Vezak vezla Bejaza djevojka”:

Mrtva usta govorit’ ne mogu,

na Bejazi zemlja govorila:

„Ta, Boga ti, hodža, Omer-hodža,

selam ćeš mi mojoj miloj braći,

nek mi kolju moje mnoge kurbane,

nek mi dijele moje mnoge zećate,

plaho su mi suvaldžije teške,

ne bi l’ meni štogod lakše bilo.”

Dobrovoljna sadaka (milostinja), spominje se u pjesmi „Kad slavuji tići zapjevaše”, kao dobročinstvo koje se čini za sretno izlječenje od teške bolesti:

L’ječiše ga godinicu dana,

L’ječiše ga, dok ga izl’ječiše.

Iđe majka u šikli odaju,

Pa otvara sahtijan sanduke,

Pa izvadi diziju dukata,

Na toj dizi pestotin’ dukata,

Pa dijeli stolačkoj fukari…

Zekjat je materijalno davanje u korist osam potrebnih kategorija spomenutih u kur’anskoj normi ajeta u kojem se govori o podjeli zekjata.

Filološki, zekjat znači čistoća, povećanje i rast.

Terminološki, hanefijski pravnici definiraju zekjat kao „posjedovanje posebne osobe (siromašni musliman koji nije hašimitskog porijekla niti njihov štićenik), bez pribavljanja bilo kakve druge koristi ili cilja (osim zekjata) posebnog dijela (postotka) od posebnog (materijalnog) imetka koji je odredio Zakonodavac kao davanje u ime Allaha, dž.š.”

Tumačenjem definicije mogu se izvesti slijedeći elementi:

Nahraniti siromaha, siroče i slično, makar i sa nijjetom podjele zekjata, ne tretira se zekjatom, jer to nije posjedovanje koje je terminološki određeno defincijom. Zekjat je pravovaljan samo ako se određena količina hrane ili određenih namirnica preda u posjed onoga kome se može podijeliti zekjat. Isto je i sa opraštanjem duga, koji se ne računa zekjatom, jer se opraštanje duga pravno ne tretira posjedovanjem.
Smjestiti siromaha u svoju kuću sa nijjetom zekjata ne tretira se zekjatom, jer korist stanovanja vid je usluge, a ne vid posjedovanja imetka materijalnog karaktera.
Zekjat se ne daje svojoj bližoj rodbini, niti ženi, jer su to kategorije za druge materijalne obaveze koje imaju drugi nijjet (cilj).
Zekjat je obavezno davanje određenog iznosa, tj. postotka koji je odredio Zakonodavac. Skala tog postotka se razlikuje i penje od 2.5% do 20% u zavisnosti od imetka na koji se daje zekjat u što ne spada obična sadaka (milostinja) ili sadekatul-fitr (davanje koje se daje uz ramazan kao sredstvo čišćenja posta od određenih nedostataka).
Zekjat kao obavezno davanje daje se samo na određenu količinu imetka, tj. nisab, eksplicitno preciziran i fiksiran tekstualnim normama za određene kategorije imetka.
Zekjat se daje samo u korist osam potrebnih kategorija ljudi fiksiranih poznatom kur’anskom normom.
Zekjat se daje ciljano sa nijjetom (cilj) zadovoljavanja Allaha, dž.š.
Zekjat je propisan na početku islama, prije Hidžre, kao neodređeno, općenito davanje bez određenog fiksnog postotka ili imetka iz kojeg se mora podijeliti ostavljanjem prava svakom pojedincu da to sam sebi odredi. Tek druge godine po hidžri zekjat je propisan sa svim pojedinačnim praktičnim propisima kao jedan od pet ruknova islama, nakon što je propisan post i zekjatul-fitr. Propisan je kur’ansko-hadiskim normama i konsenzusom. U Kur’anu se kaže:

„Namaz klanjajte i zekjat dijelite.”

Propis zekjata se ne odnosi, po konsenzusu, na poslanike, jer je zekjat vid čišćenja, a poslanici su bili neporočni, bez imetka i mogućnosti da budu nasljeđivani (kada umru) od strane svoje porodice. ,,Njihov imetak” bio je ustvari Allahov polog kojim su samo raspolagali, dijelili ga i pomagali druge.

Zekjat je spomenut u osamdeset i dva ajeta zajedno sa namazom što govori o njegovoj izuzetnoj važnosti. Mnogobrojne kur’ansko-hadiske norme stimulišu na davanje zekjata: „Uzmi od dobara njihovih zekjat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.”

„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekjat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.”

„Oni koji će, ako im damo vlast na zemlji, molitvu obavljati i zekjat davati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćati.”

Tirmizija bilježi od Ebu Kebše el-Enmarija da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: „Na tri stvari se zaklinjem. Pripovjedam vam, pa poslušajte: Sadaka (milostinja, zekjat) ne krnji imetak, niti se nekome čini nasilje pa se on strpi a da mu Allah zbog toga ne poveća ugled, niti neko otvori vrata prošnje a da mu Allah ne otvori vrata siromaštva.”

Druge su kur’ansko-hadiske norme došle u vidu zastrašujuće prijetnje onima koji ne dijele zanemarujući tu obavezu: „Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu-navijesti bolnu patnju na dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. ,Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’”(Kur'an: 9, 34-35)

Dakle, sasvim je jasno da su ove vjerske norme bile poznate širokoj narodnoj masi (kroz vjerski odgoj, hutbe, predavanja) i da su uticale na stvaranje običaja vezanih za pitanje ovog ibadeta, pa ih je narodni pjesnik izrazio u navedenim stihovima pjesme „Vezak vezla Bejaza djevojka”:

Nek mi dijele moje mnoge zećate,

plaho su mi suvaldžije teške,

ne bi l’ meni štogod lakše bilo.

– Imetak, po islamskoj ekonomskoj doktrini, u krajnjoj konsekvenci pripada Allahu, dž.š. On je taj koji ga je stvorio, podario ga ljudima i odredio kao rizk (opskrba). Ljudi ga mogu uslovno posjedovati i koristiti se njime ili njegovim prihodima nakon što ga zarade na halal način, tj. dozvoljenim sredstvima, ili na način koji je Zakonodavac odredio pravovaljanim kao što je: rad, trgovina, ugovor, nasljedstvo i sl. Da bi čovjek iskazao svoju zahvalnost na tom daru i opskrbi, očistio svoj imetak i sačuvao ga od propasti a time i povećao, mora obavezno dijeliti zekjat u skladu kur’anske norme: „I kad je Gospodar vaš objavio: ,Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.’” (Kur'an, 14, 7).

– Zbog ovakvog pogleda na imetak u Šerijatu, bogati musliman mora da razumije stanje siromaha i solidariše se sa njim znajući i prihvatajući kao strogu obavezu pravo siromašnog u imetku bogatog, a ne kao dobrovoljno davanje koje može kada hoće uskratiti i zabraniti.

– Obavezni postotak zekjata se razlikuje shodno različitim vrstama imetka na koji se daje zekjat i ovisno od truda, vremena i teškoće koji se utroše prilikom privređivanja. Najveći procenat ili jedna petina (20%) daje se na pronađeno zakopano blago, jer se u tome utrošilo najmanje truda i vremena za privređivanje. Na prihode iz zemlje daje se jedna desetina (10%) ako se određena kultura na koju se daje zekjat prilikom uzgoja ne mora zalijevati. Ako se zalijeva (time je teškoća privređivanja veća), onda je postotak zekjata manji i iznosi pola desetine, tj. 5%. A ako se radi samo o zaradi, onda je zekjat još upola manji i iznosi četvrtinu desetine, tj. 2.5%, što je procenat koji se daje na novac, zlato, srebro i sl.

– Razlikuje se količina nisaba (određena količina na koju se obavezno daje zekjat) kod različitih vrsta imetka.

– Allah, dž.š, je razvrstao kategorije onih kojima se daje zekjat na dvije grupe:

a) potrebni i siromašni, koji uzimaju u skladu svoje potrebe i siromaštva kao što su kategorije: siromaha, nevoljnika, za otkup iz ropstva, putnik namjernik i prezadužena osoba,

b) bogati, koji uzimaju zekjat samo ako se njihovim radom vraća korist islamskom ummetu kao što su kategorije: oni koji ga sakupljaju, oni čija srca treba pridobiti, oni koji posreduju u izmirenju zavađenih, i borci na Allahovom putu.

– Zekjat iskupljuje svoga vlasnika i čuva od raznih nesreća i iskušenja kao što se prenosi u vjerodostojnom predanju Buharije i Muslima koje bilježe od Poslanika, s.a.v.s: „Iskušenje čovjeka u porodici, imetku, životu, djeci i komšiluku iskupljuje: post, namaz, sadaka (milostinja, zekjat), naređivanje dobrih, a zabranjivanje loših djela.”

– Zekjat ima i moralno-odgojni efekat. Onaj ko se navikne da od svog imetka dijeli koristeći drugima i ne pomišlja da bespravno uzme tuđe vlasništvo.

– Zekjat, kao što odgaja svoga vlasnika i čisti ga moralno, isto tako čisti i čuva njegov imetak od raznih nesreća. U šerijatskim izvorima na arapskom jeziku zekjat se naziva „zekjatul-mal” što u prevodu znači povećavanje, rast imetka. Poslanik, a.s, je rekao: „Zaštitite vaš imetak zekjatom, liječite vaše bolesne sadakom (milostinjom) i pripremite se dovom protiv nesreće.” U smislu ovog hadisa su i navedeni stihovi:

L’ječiše ga godinicu dana,

L’ječiše ga, dok ga izl’ječiše.

Iđe majka u šikli odaju,

Pa otvara sahtijan sanduke,

Pa izvadi diziju dukata,

Na toj dizi pestotin’ dukata,

Pa dijeli stolačkoj fukari…”

– Davanjem zekjata postižu se razni socijalni, ekonomski, misionarski i drugi efekti u islamskoj državi i društvu zbrinjavanjem siromašnih i potrebnih, osnivanjem fondova pomoći čak i za nemuslimane (Omer, r.a, odredio je iznos iz državne blagajne za izdržavanje židova koji je prosio), upošljavanjem nezaposlenih, pomaganjem boraca na Allahovom putu, dijelenjem u svrhu misionarstva itd.

– Zekjat je zaštita i lijek, uzrok za bereket (blagoslov) u životu, porodu, dugovječnosti; odgađa razne nesreće i bolesti, gasi kabursku vatru i patnju… Poslanik, a.s, je rekao: „Svaki čovjek je pod zaštitom svoje sadake do momenta kada će Allah, dž.š, presuditi ljudima na Sudnjem danu.”

Imaju dvije vrste zekjata:

a) zekjat vezan za tijelo, a to je zekjatul-fitr i

b) zekjat vezan za imetak (novac, zlato, srebro, domaće životinje, poljoprivredne kulture, trgovačka roba).

Imetak na koji se daje zekjat može biti skriven od drugih, kao što je novac, zlato, trgovačka roba po magacinima i trgovinama, a može biti javan i izložen, kao što su poljoprivredne kulture, stoka i voće.

Zekjat je obavezan na slijedeće vrste imetka: novac, zlato, srebro i razne vrste vrijedonosnih papira i dionica; rudno blago i pronađeno zakopano blago koje se vadi iz zemlje; voće i poljoprivredne kulture koje se sakupljaju i čuvaju a uzgaja ih čovjek; trgovačka roba, stoka koja je na ispaši a pripada vrsti en’am, tj. deve, krave, (bivoli) i ovce (koze).

Po pretežnom preferiranom mišljenju nekih pravnih škola ne mora se davati zekjat na:

konje, mazge, magarad, ptice u zraku, ribe u vodi i divljač na zemlji,
imetak koji nije dostigao količinu nisaba,
voće i povrće (ali je lijepo dati kao milostinju komšiluku i sirotinji dio toga),
plemenito kamenje, kao što su: smaragdi, safiri, biseri, dijamanti, sitni (koraljni) biseri, topazi itd,
nepokretnu imovinu koja nije za trgovinu kao što su kuće, stanovi, prostirka, namještaj, odjeća, tvornice, auta za prevoz, alati i sredstva za proizvodnju, oružje i druge stvari kojima se služi i koristi, a nisu namijenjene za trgovinu,
uvakufljeni ili zavjetni imetak za razne dobrotvorne svrhe, kao što su: vakufi za sirotinju, džamije, škole, bolnice, prihvatilišta, vojne kasarne i sl,
sredstva i stvari u rukama drugih koji su ih dužni vratiti kao što su: krediti, zalog, pozajmica i sl,
lični nakit žena,
imetak koji nije još u posjedu vlasnika, kao što je: vjenčani dar žene, oporuka, nasljedstvo, poklon, nadoknada, krvarina i sl,
Naravno, po svim ovim pitanjima i vrstama imetka nema konsenzusa tako da postoje dijametralno suprotna mišljenja kod njihovog pravnog tretmana u različitim pravnim školama Šerijata.

U navedenoj narodnoj pjesmi spominje se: „nek mi dijele moje mnoge zećate”, što se može odnositi na zekjat različitih vrsta imetka.

Ovdje ćemo sažeto dati vrijednosti nisaba i postotak zekjata koji se daje na osnovne vrste imetka.

Zekjat na novčana i druga sredstva

Ima više vrsta novčanih i drugih sredstava na koja se daje zekjat:

zlato, srebro i novac koji se pravi od ova dva plemenita metala,
ono čime se određuje vrijednost trgovačke robe kao i ono što se može pridodati tome od rudnog blaga i pronađenog zakopanog blagakoja se vade iz zemlje,
novac i razne vrste vrijedonosnih papira, dionica, čekova, bankovnih računa i sl.
Nisab zlata, tj. vrijednost na koju se mora dati zekjat svake godine bez obzira na karatnu vrijednost, po savremenom proračunu arapskog miskala iznosi 85 grama, ili nearapskog 96 grama pa naviše. Obavezna količina zekjata je 2,5% od cjelokupne posjedovane vrijednosti što podrazumijeva da se u vrijednost ubraja i karatna vrijednost.

Nisab srebra je kod većine islamskih učenjaka 642 grama.

Po hanefijskom mezhebu nisab zlata je 72 grama, a nisab sebra oko 700 grama.

Kod određivanja nisaba zlata i srebra uzima se u obzir težina, a ne vrijednost. Međutim, kod određivanja količine zekjata, uzima se vrijednost, a ne težina jer obrada utječe na povećanje vrijednosti.

Zlato i srebro se međusobno dopunjuju kod određivanja obaveznog nisaba. Ako ne bi bilo dovoljno zlata za nisab onda mu se pridoda i vrijednost srebra ili obratno.

Hanefijska pravna škola, za razliku od većine, smatra da se daje zekjat i na lični nakit.

Zekjat na vredonosne papire koji su dozvoljeni u Šerijatu (ne sadrže kamatu) i na novac je 2,5%.

Zekjat na prihode i usluge

Ovdje se ubraja i spada tzv. imetak ili prihodi koji dospijevaju u vlasništvo neke osobe u vidu: redovne plate, zarade, naknade, prihoda, poklona, nasljedstva i slično; te imetak koji sam po sebi nije za zekjat niti je namijenjen za trgovinu, međutim, koristi se za iznajmljivanje ili proizvodnju. Iznajmljuju se: razni prostori, stanovi, vile, namješteni stanovi, putnička i teretna vozila u vazdušnom, vodenom i kopnenom saobraćaju, hoteli, štamparije i slično; a proizvodi nebrojeno mnogo prehrambeno-industrijsko-tvorničkih proizvoda.

Razlika između ove dvije vrste imetka je u tome što imetak koji se koristi za iznajmljivanje i iskorištavanje ostaje kod vlasnika a njegova se korist iznova obnavlja, dok trgovačka roba donosi zaradu promjenom vlasnika.

Ne daje se zekjat na osnovna sredstva za proizvodnju nego na čisti godišnji prihod nakon odbijanja svih rashoda. Kod raznih vrsta preduzeća ne gleda se na ukupnu zaradu nego na pojedinačne zarade ortaka. Ako od čistog prihoda preostane količina nisaba, ili se upotpuni nisab sa drugim prihodom i prođe godina, onda se na to daje zekjat koji iznosi 2,5%.

Ako neko posjeduje imetak koji donosi prihod kao što je: auto, zemljište, zgrada, prostor i sl, onda postoje tri propisa koji su vezani za zekjat u zavisnosti od nijjeta (cilj, namjera) zbog kojeg se posjeduje taj imetak:

Ako neko ima namjeru koristiti taj imetak u lične i porodične potrebe ili u dobrotvorne svrhe bez naknade, onda na to ne plaća zekjat, ma kolika vrijednost imetka bila ili ma koliko vremena se koristio njime.
Ako je imao nijjet (namjeru) da taj imetak ostane u njegovom posjedu a da ga koristi samo za iznajmljivanje i zaradu, onda zekjat daje samo na čistu godišnju dobit, nakon odbijanja svih osnovnih potreba i rashoda. Ako iza toga preostane vrijednost nisaba i prođe godina dana, onda na taj imetak daje zekjat u visini od 2,5%.
Ako je imao nijjet, tj. namjeru prodati robu tek kad se poveća cijena, onda će dati zekjat kao na trgovačku robu, bez obzira prodao to ili ne, odnosno, odredi se aktualna vrijednost robe na koju se dadne zekjat svakog termina kada je obavezan dati zekjat, bez obzira kupio to ranije po većoj ili manjoj cijeni. Ako nije imao ranije određen nijjet u pogledu te robe, onda će postupiti po trenutnoj odluci koju donese određujući namjenu dotičnog imetka.
Pravnici četiri mezhepske škole su na konsenzusu neobaveze zekjata na tzv. imetak el-mustefad (zarađen, raznorazni prihodi) sve dok ne upotpuni nisab i dok ne prođe period havla (godina dana). Međutim, ipak se može govoriti o obavezi zekjata od 2,5% te vrste imetka u momentu kada ga vlasnik realno dobije u svoje ruke, iako nije prošao period havla, oslanjajući se na mišljenje nekih ashaba (Ibni Abbas, Ibni Mes’ud i Mu’avija), tabi’ina (Ez-Zuhri, El-Hasen el-Basri i Mekhul), Omera b. A’bdul-A’ziza, petog pravednog halife i pravnika Davuda Ez-Zahirija. Davanjem zekjata bez čekanja na istek havla ova kategorija se izjednačava obavezom sa poljoprivrednim proizvođačima koji moraju davati zekjat u vrijeme žetve i sabiranja žitarica i plodova (dakle, bez havla, tj. bez perioda čekanja od godinu dana).

Zekjat na trgovinu

U trgovni se ne daje zekjat na njena osnovna sredstva, nego samo na obrtna sredstva koja su uložena u trgovačku robu gdje spada sve što se namijeni za prodaju ili kupnju sa nijjetom (cilj, namjera) ostvarenja zarade.

Roba može biti kupljena i namijenjena za trenutnu prodaju, a može se kupiti i uskladištiti čekajući povoljniju cijenu.

Obavezu davanja zekjata na trgovinu, pravne škole u islamu uvjetuju slijedećim:

da je roba namijenjena za trgovinu,
da joj je vrijednost dostigla nisab zlata ili srebra,
da joj prođe havl (period od godinu dana),
da trgovačka roba bude kupljena za protuvrijednost, a ne naslijeđena ili poklonjena,
da sva trgovačka roba ne bude u periodu havla pretvorena u novčanu vrijednost koja nije u visini nisaba, i
da zekjat ne bude već vezan za trgovačku robu, kao što je vlastita poljoprivredna, stočarska ili neka druga proizvodnja na koju već postoji obaveza zekjata.
Zekjat je obavezan na trgovinu kod upotpunjenja nisaba bez obzira postojala zarada ili ne. Obaveza zekjata je i na uloženi obrtni kapital i zaradu.

Havl uloženog kapitala u trgovinu ujedno je havl i za ostvarenu zaradu, makar i ne pregodišnjila. Zekjat se daje na vrijednost robe, a ne na samu robu. U određivanju nisaba zbrajaju se razne vrste roba kao što se i zarada zbraja osnovnom uloženom kapitalu.

Ako se radi o potrošnoj robi koja još nije prodana, ona se preračuna u trenutnu tržišnu vrijednost i na osnovu te vrijednosti daje se zekjat u visini od 2,5%. Međutim, ako se radi o robi koja je čekala povoljniju cijenu pa se proda, onda se zekjat daje odmah na dobijenu vrijednost bez čekanja da prođe havl (godina dana).

Havl ili period u kojem se ne daje zekjat na trgovinu dok ne prođe godina dana započinje u momentu upotpunjenja nisaba, a ne u momentu kupovine robe. Ne bi smetalo ako tokom godine naiđe period kada se okrnji nisab, ili ako određena roba nije sva pregodišnjila. Dakle, vrlo bitan je početak, odnosno kraj perioda.

Zekjat na trgovinu se obračunava kad dođe vrijeme obaveze zekjata na način da se izvrši inventura i konstatuje vrijednost sve prisutne robe sa kapitalom, zaradom, štednim ulozima, potraživanjima itd. Onda se od toga oduzmu svi rashodi i dugovi koji se moraju podmiriti, a zatim se na ostatak dadne zekjat u visini od 2,5%.

Zekjat na ono što se vadi iz zemlje

Obavezno je dati zekjat na ono što se vadi iz zemlje, po kur’anskoj normi, u kojoj se kaže:

,,I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju.” U komentaru ovoga ajeta Ibni Abbas i Enes kažu da se spomenuto pravo odnosi na obavezno davanje zekjata. U drugom ajetu se kaže: „O, vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo.”

Ono što se vadi ili što izlazi iz zemlje je rudno blago i pronađeno zakopano blago, te voće i poljoprivredne kulture koje se sakupljaju i čuvaju a uzgaja ih čovjek.

Islamski pravnici se razilaze u tumačenju zekjata na ono što raste iz zemlje:

– jedni propisuju zekjat u visini od 10% na sve ono što izlazi iz zemlje, a

– drugi ga ograničavaju samo na hranu koja može da se čuva za poslije.

Prvo mišljenje zastupa Ebu Hanife. Po njemu, zekjat je obavezan na sve ono što izlazi iz zemlje, osim: drveća, sijena, slame, lišća, granja i sl. Njegovo mišljenje se preferira u mezhebu.

Mišljenje ostalih pravnih škola je da se zekjat obavezno daje samo na poljoprivredne kulture koje služe za ishranu i mogu se čuvati i ostavljati za poslije. Hanbelije uvjetuju da se te kulture mogu mjeriti, sušiti i spremati za poslije. Ne daje se zekjat na zelen i voće. Ovo mišljenje se preferira.

Ebu Jusuf i Muhammed iz hanefijskog mezheba smatraju da se zekjat na ono što izlazi iz zemlje daje samo pod dva uvjeta:

ako dostigne količinu nisaba (po nekim proračunima 612 kg) i
ako može bez nekog posebnog truda i obrade stajati godinu dana. Dakle, daje se samo na žitarice i sjemenke koje se mogu čuvati, kao što su: pšenica, kukuruz, ječam, grah, riža, i slično; te na plodove, kao što su: orasi, bademi, lješnjaci itd, ako dostignu količinu nisaba. Analogno tome ne daje se zekjat na zelen, jer nema plodova koji se mogu ostavljati i čuvati duže vremena, niti na voće ili ukrasno rastinje i cvijeće, osim u slučaju prodaje i ostvarivanja prihoda koji pregodišnje.
Po imamu Ebu Hanifi daje se zekjat i na med bez obzira na proizvedenu količinu (bilo ga malo ili puno), a kod Muhammeda i Ebu Jusufa, ako dostigne određenu količinu oko koje se, opet, ni oni nisu složili zbog različitih mjera kojima mjere količinu nisaba.

Zekjat na rudno blago i pronađeno zakopano blago

Rudno blago se može razvrstati u tri grupe:

čvrsta rudna blaga koja se obrađuju i tale vatrom, kao što su zlato, srebro, željezo, bronza i sl,
tečna rudna blaga, kao što su nafta, katran, sumpor,
plemenito kamenje, kao što su dragulji, safiri itd.
Ako se radi o zlatu i srebru, daje se zekjat u visini od 2,5% na nisab bez čekanja da prođe havl (određen period). Ovo je mišljenje Malika i Šafije. Lijepo bi bilo da se da zekjat i na druga rudna bogatstva u visini od 2,5%. Zekjat na rudna bogatstva daje se jednom i ne ponavlja se. Ne dodaje se jedno rudno blago drugoj vrsti da bi se upotpunio nisab, osim u slučaju zlata i srebra.

Nije obavezan zekjat na ono što se izvadi iz mora kao što je biser, merdžan i sl, osim u slučaju da to bude namijenjeno za trgovinu. Na ribu se ne daje zekjat kao ni na kopnenu lovinu.

Ahmed smatra da se daje zekjat na sve što je stvoreno u zemljinoj utrobi od rudnog blaga, ako ima vrijednost kojom se koristi i ako dostiže nisab po svojoj fizičkoj, materijalnoj ili prodajnoj vrijednosti. Ebu Hanife smatra da se obaveza odnosi samo na čvrsta rudna blaga ili ono što se obrađuje i tali vatrom. Tečna rudna blaga su na stepenu fej’a (ratni plijen uzet od kjafira bez borbe) i na njih se daje petina (20%) koja se ne daje kategorijama zekjata, nego kategorijama fej’a koje su u jurisdikciji diskrecionog prava vladara.

Što se tiče pronađenog blaga koje je zakopano u predislamsko vrijeme uzima se petina, a četiri petine idu za najstarijeg vlasnika te zemlje ako je živ i poznat. U slučaju da nije živ, onda je vlasništvo njegovih poznatih nasljednika, a ako nisu poznati, onda se blago stavlja u državni prihod. Ovo je mišljenje Ebu Hanife, Malika, Šafije i Muhammeda.

Ahmed i Ebu Jusuf smatraju da blago pripada onome ko ga pronađe, osim u slučaju da vlasnik zemlje ustvrdi da je to njegovo vlasništvo, što mu se pravno priznaje i dodjeljuje po konsenzusu.

Petina ili 20% od tog pronađenog blaga daje se u zekjat bez obzira radilo se o pronađenoj maloj ili velikoj količini pošto većina islamskih pravnika ne uvjetuje nisab kod ove vrste imetka, a havl se ne uvjetuje po konsenzusu, tako da se petina ovog blaga daje u zekjat odmah po nalasku i otkrivanju.

Zekjat stoke koja se hrani ispašom (saime)

Islamski pravnici postavljaju slijedeće uvjete za obavezu zekjata na stoku:

Da se radi o domaćoj stoci od vrste en’am, tj. zekjat se daje na: deve, krave, bivole, ovce i koze. Ako se radi o križancima između domaće i divlje stoke uzima se u obzir majčino porijeklo po mišljenju hanefijskih pravnika.
Da stoka dostigne vrijednost nisaba, kao što je fiksirano u hadiskim normama za svaku vrstu životinja.
Da protekne period havla (godinu dana) u posjedu davaoca zekjata.
Da se stoka hrani na ispaši veći dio perioda havla, odnosno da se ne hrani u staji stočnom hranom, i da nije namijenjena za rad, što je uvjet islamskih pravnika, osim malikija.
Hanefije definiraju saimu kao stoku koja se čuva i hrani na ispaši veći dio godine s ciljem da se muze, razmnožava ili ugoji kako bi mogla prezimiti zimski period. U slučaju da se saima gaji radi tova (klanje), jahanja, nošenja tereta ili oranja, onda, ne potpada pod kategoriju stoke na koju je obavezno dati zekjat. Ne spada obaveza zekjata ako se stoka ponekad prehranjuje stočnom hranom. Međutim, ako se hrani pićom (običajni izraz za stočnu hranu u vidu sijena i sl.) pola godine, ili više od pola godine, u tom slučaju nema obaveze zekjata.

Propisan zekjat na deve je obavezan na ženke ili mužjake, odrasle ili mladunčad (po većini pravnika). Donja granica njihovog nisaba je posjedovanje pet grla (od najmanje pet godina kako je došlo u hanefijskom mezhebu) na koje se daje jedna ovca, a isto tako i na svakih pet drugih do granice od 25-35 grla kada se daje jedno devče od punu godinu dana. Zatim se na krdo od 36-45 grla daje devče od dvije godine itd, kako je već propisano u fikhskim izvorima.

Najniža kategorija nisaba krava (također i bivola), koje moraju imati tri godine da bi se tretirale imetkom za zekjat, jeste krdo od 30-39 grla na koje se daje june/junica od punu godinu dana. Od krda koje broji 40-59 grla daje se u zekjat krava koja ima dvije pune godine i da je ušla u treću. Hanefijski pravnici dozvoljavaju da to bude krava ili vo. Zatim se na svakih trideset novih grla daje june/junica, a na svakih četrdeset daje krava od pune dvije godine kao što je precizirano u pravnim zbornicima.

U osnovi, za zekjat se ne daju muška grla stoke, ako je krdo miješano od muških i ženskih grla, osim kod krava. Međutim, ako je cijelo krdo muških, onda je dozvoljeno.

Islamski pravnici se slažu konsenzusom da je donja granica nisaba ovaca (i koza, također) 40 grla. Na taj nisab pa sve do 120 grla daje se jedna ovca. Na dvjesta grla daju se dvije ovce, a na 201-399 daju se tri ovce. Na 400 grla daju se četiri ovce i na svakih daljih stotinu po jedna ovca.

Zekjat se distribuira na osam kategorija potrebnih/siromašnih koji su spomenuti u normi ajeta: „Zekjat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! -A Allah sve zna i mudar je.”

saff

72