ZBOG ČEGA SVJESNO LEGALIZUJEMO POSLJEDICE GENOCIDA

Piše:  Armin ČUSTO, Član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje zločina genocida Kanada (IGK) 

 

Vjerujući u postulat da sloboda mišljenja i govora predstavlja pravo svakog čovjeka, Bošnjaci konačno institucionalno moraju energičnije stati u odbranu svojih interesa, zaštiti osnovna ljudska prava koja pripadaju svakom čovjeku, posebno prava žrtava rata i genocida koji je počinjen nad Bošnjacima.  Mnogo puta, ali sada u svom pisanju ističem činjenicu da su Bošnjaci kroz historiju preživjeli jedanaest valova genocida, gdje niti jedan narod na čitavoj zemaljskoj kugli nije bio izložen takvoj krvavoj historiji.

Ove godine se obilježava dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je prekinuta agresija na Bosnu i Hercegovinu, uspostavljen mir i definisao novo ustavno-pravno ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temelju Aneksa IV DMS-a, koju ustvari predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine. Ustavom Bosne i Hercegovine je predviđeno da Bosna i Hercegovina nastavlja svoj pravni kontinuitet po svim elmentima međunarodnog prava sa postojećim međunarodno priznatim granicama, koje joj daju pravo da ostane članica  Ujendinjenih Nacija s  pravom  pristupanja za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i drugih međunarodnih organizacija. Druga činjenica koja je bitna jesu strane koje su potpisale DMS, u ovom slučaju država Srbija i Hrvatska. Navedene države su određene kao garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji isključivo podrazumjeva da iste se neće miješati u unutrašnje stvari države Bosne i Hercegovine, kao i mogućnost novih ratnih intervecija u Bosni Hercegovini, pri čemu su iste već određene kao agresori na državu Bosnu i Hercegovinu samim činom potpisivanja DMS-a. U skladu stim, nakon samog Aneska IV DMS, ključnu ulogu igra Aneks VII-sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima.

Navedni sporazum u članu 1., jasno definiše pravo izbjeglica i raseljih lica da se slobodno vrate u svoje domove, pravo na povrat imovine koja im je oduzeta u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i pravo dobijanja kompenzacije za imovinu koja im se ne može povratiti. Istim članom je predviđeno da će strane osigurati izbjeglicama  i raseljenim licima siguran povratak bez uznemiravanja, zastrašivanja, napada, diskriminacije zbog njihovog etničkog, nacionalnog, vjerskog projekla, ali i ukidanju svih administrativnih i barijera u unutar zakonodavstva koji može imati  diskriminatorski efekat na prava navedenih osoba. Ne ulazeći  u dalju analizu Aneksa VII, prvenstveno zbog činjenice da se navedeni sporazum odnosi na sve građane bez obzira na njihovu pripadnost,  jasno se može zaključiti da je namjera bila da se djelomično isprave posljedice etničkog čišćenja i genocida počinjenog nad nesrpskim stanovništvom ,koji je isključivo bilo usmjeren prema bošnjačkom narodu, što mogu potvrditi analize pravnih stručnjaka, međunarodnih organizacija, a najvažnije presude domaćih sudov,  Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Stalnog suda u Haggu koji utvrđuje odgovornost država.

Navedna činjenica nas upućuje na nedavni dolazak Aleksandra Vučića u službenu posjetu Sarajevu, gdje su teme sastanka bile prvensteno ekonomske teme, unapređenje dobro susjedskih odnosa, ali niti u jednom segmentu nije se dotaklo pitanje genocida, odgovrnosti za genocid i etničko čišćenje države Srbije, kao i službeno izvinjenje Srbije za počinjeni genocid i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Glavno pitanje koje se nameće, zbog čega zvanični politički establišment u Bosni i Hercegovini nije potencirao pitanje genocida tokom sastanka sa premijerom Vučićem? Nema istinskog pomirenja dok se Srbija ne izvine za počinjeni genocid, dok porodice ubijenih ne budu imale pravo na istinu, koji i danas dan traže kosti svojih najmilijih. Drugo, na čemu se tokom sastanka moralo potencirati jeste ponašanje države Srbije prema manjem bh.entitetu Republika Srpska. Država Srbija licemjerno govoreći da poštuje suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine institucionalno podržava taj entitet, preko svoje Srpske akademije nauka i umjetnosti, koja je neizbježan faktor u političkom diskursu države Srbije budući da se mnogo puta pokazalo da ista definira politiku zvaničnih predstavnika (funkcionera) države Srbije.

Nažalost, ponekad svjesno pristajemo na posljedice genocida i etničkog čiščenja. Dokaz tome je akcija za potpisivanje peticije za podizanje spomen obilježja za 3176 ubijenih nevinih civila u genocidu u Prijedoru. Do sada je peticiju potpisalo oko 673 građana. Žalosno ali istinito, čime potvrđujemo svoj historijski usud da zaboravljamo šta nam se desilo, da je naša historija obilježenja genocidom, a zbog zaboravljanja krvi naših šehida i najmilijih, naših silovanih Bošnjakinja, genocid u budučnost koji nam se može ponovo desiti bit će isključivo zbog naše krivice. Kao što dr. Ibrahim Kajan u knjizi „“Muslimanski danak u krvi“ napisa: „Gdje je prostor zaborava tamo je carstvo smrti. Pamti to, čovječe! Pa sam Svevišnji kaže da se pripremiš za tren kobi koju ti neprijatelj u potajici sprema“. 

Autor: Armin ČUSTO / www.novihorizonti.net

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close